Thej su thrasher, pank i politički. Sa skoro 20 godina na muzičkoj sceni, kanadski pank rok bend Propagandhi stekao je više od muzičkog imena. Propagandhi je prešao dug politički i umjetnički put od formiranja benda sredinom 1980-ih, kada je Chris Hanahh objavio oglas: “progresivni thrasher bend traži basistu” u lokalnoj prodavnici ploča. Članovi benda— pjevač/gitarista Hanahh, basista Todd Kowalski i bubnjar Jord Samolesky odlučili su staviti bend u službu društvenih promjena, što je inspirisalo njihove tekstove, beneficije i volonterski rad u njihovom rodnom gradu Winipegu, Ontario .
Bend je u oktobru krenuo na svoju prvu turneju po Latinskoj Americi. Dok je bio u Buenos Airesu, Propagandhi je odsjeo u hotelu BAUEN, koji je pod kontrolom radnika posljednje četiri godine u srcu grada. Oduševljeni zbog boravka u hotelu sa 19 spratova bez gazde i vlasnika, postavljali su razna pitanja o tome kako je zadruga organizovana. Mnoga pitanja su bila ukorijenjena u njihovom vlastitom iskustvu samoupravljanja bendom i diskografskom kućom, Komitet dobrodošlice G7. Dugogodišnji Parecon [Participatorna ekonomija] zagovara i Z Čitaoci, Hanahh i Kowalski sjeli su u podrum hotela BAUEN, u kancelariji video kolektiva Grupo Alavío, kako bi razgovarali o Propaghandijevom političkom rastu i umjetničkoj budućnosti.
TRIGONA: Šta je propaganda?
HANAH: Ime je samo nešto što smo smislili kada smo imali 16 godina. Možda još uvijek ima značenje, ali za nas je u suštini ime sada. Bend je zasnovan na vrijednosti.
KOWALSKI: Razmišljam o tome šta je bend – pjesme, tekstovi, stvari koje podržavamo, koristi koje sviramo.
Kako proizvodite muziku?
HANAHH: Ne postoji poseban skup kompleksa poslova za bend. To je prilično prirodna evolucija kako se stvari dešavaju. Trudimo se da sve bude kolaborativno. Trudimo se da dobijemo svačiji doprinos, kada to radite tako, konačni proizvod je bolji kada svi daju svoj doprinos. Srećom, prirodno je kako je bilo, nismo morali da forsiramo taj proces. Mislim da to govori o prirodnoj tendenciji kako stvari mogu biti. Stvari mogu biti bolje kada svi daju svoj doprinos umjesto da jedna osoba svima govori šta da rade, a vi na kraju dobijete njihov proizvod, a ne svačiji proizvod.
Koja je osnovna filozofija zapisa Odbora za dobrodošlicu G7?
HANAH: Prvo i najvažnije, da se bavimo umjetnicima ili muzičarima koje zapravo volimo i za koje mislimo da ih ignorira muzička industrija koja je više vođena profitom nego vrijednošću. To je određeni aspekt. Drugi aspekt je bila struktura radnog mjesta, da uvijek budete sigurni da ne replicira ono što mislim da je nezreo način organiziranja vašeg radnog mjesta, a to je da imate predsjednika ili šefa. Zatim svi ostali slijede lanac komande gdje upute dolaze odozgo prema dolje. Vidjeli smo to kod naše bivše američke izdavačke kuće, Fat Records i drugih izdavača. Postoji kralj, onda svako radi šta mu se kaže.
Po mojoj procjeni, to je uništilo projekte za koje je izdavačka kuća bila zadužena. Dok će G7 – uprkos onome što se dešava sa muzikom gde se ploče ne prodaju, a preuzimanje je popularnije – opstati zbog strukture našeg radnog mesta. Otporniji je na mnogo načina. Svi – pa, sada su samo dva tipa – ali čak i kada smo imali petoro ljudi koji su radili na tome, ljudi su bili tu jer su bili zainteresovani za vrednosti, a ne za brzi novac. To nam je važno.
Kako je to što je bend koji posjeduje vlastitu etiketu utjecao na distribuciju?
HANAH: Po glavi stanovnika mi smo obavili bolji posao od bogatih kompanija odozgo prema dolje. Struktura radnog mjesta je interna, praktična primjena ideje. Osim toga, distributerima dostavljamo evidenciju na vrijeme. Izvan strukture našeg radnog mjesta još uvijek smo robovi tržišta.
Koji su društveni i politički pokreti inspirisali Propagandijev rad?
KOWALSKI: Nedavno, Sisters in Spirit sa sjedištem u Winnipegu. Igrali smo beneficije za njih. Sisters in Spirit radi sa aboridžinskim ženama iz Kanade. Pokušavaju pronaći nestale aboridžinke u Kanadi koje su ubijene, a policajci ne čine dovoljno da ih pronađu. Također, podići svijest o zlostavljanju aboridžinskih žena u kanadskom društvu. Takođe za mene postoji mjesto koje se zove Welcome Place, centar za nedavne izbjeglice u Kanadi gdje sam proveo dosta vremena volontirajući. Pokazivanje ljudima okolo, dobijanje bibliotečkih kartica, pokazivanje kako da koriste Y.
HANAH: Zaista, tokom proteklih 15 ili 20 godina angažmana u organizacijama, stvari od kojih nam se diže uši su grupe koje rade nešto drugačije od postojećih institucija koje očigledno iznevjeravaju sve na gotovo svim nivoima. Kad smo bili klinci, uši su nam se živcile zbog anarhizma ili socijalizma, svega što se činilo više o vrijednostima nego o čistom profitu. To nas je dovelo do mjesta gdje smo danas, i dalje pokušavamo pronaći ono što je efektivno ili efikasno u ljudima da to ostvare.
Sada kada ste u Latinskoj Americi, šta vas je inspirisalo?
KOWALSKI: Neke od umjetnosti koje vidimo na ulici.
HANAH: Što se ljudskih društvenih institucija tiče, ovaj [hotel BAUEN] je vjerovatno prilično jedinstven za ono što smo do sada vidjeli. Druga stvar koja me je impresionirala, ne sasvim pozitivno, posebno u Centralnoj Americi, je koliko ljudi znaju o, gotovo grešci, sjevernoameričkoj kulturi. Očekivao sam da ću doći u Centralnu Ameriku i biti preplavljen različitim zvucima i ljudima koji ne znaju šta se dešava u Severnoj Americi i pokazati nam šta se dešava sa bendovima ovde. Veoma je amerikanizovano. To me je zaista iznenadilo. To je jednosmjerna ulica – sjevernoamerička kultura do Latinske Amerike. Nije zdravo imati jednosmjernu ulicu s kulturnom razmjenom.
KOWALSKI: Dolazite ovamo i ne želite da opljačkate ljude. Također se plašite da ako turneja prođe razumno dobro, otvarate vrata bendovima koji žele da dođu i pokušaju da zarade na djeci. Dakle, to može biti mač sa dvije oštrice.
Koja je uloga umjetnika u društvenim promjenama?
HANAH: Ne stidim se da na sceni kažem nešto što se smatra političkim ili da koristim binu kao političku platformu. Obično nešto kažemo na emisijama.
Lično, a vjerovatno dijelimo ovu perspektivu, ja imam odgovornost kao neko rođen na ovom svijetu i koji svijet vidi na određeni način. I ko vidi svijet na tako ludo pogrešan način [moram] to komentirati. Kroz bend je najmanje što možemo učiniti da budemo odgovorni...kako možeš hodati svijetom i vidjeti ono što vidiš, bilo da je na vijestima ili na ulici, i skupiti se s gomilom ljudi i umjesto toga komentirati pretvaranja da ga nema.
KOWALSKI: Mislim da ljudi reaguju kada ljudi slušaju, oni reaguju na ono sa čim se mogu povezati. Različite gomile reaguju na različite segmente stihova. Ako dobijete ovaj dio, ako ne, nećete.
HANAH: Ne govorimo stvari da bismo pokušali da budemo drugačiji od svih. Naša ideja je da postoji princip osrednjosti. Većina ljudi se može povezati, na primjer, ako smatram da nije u redu da postoji odnos šef-zaposleni. Ako osjećam da nešto suštinski nije u redu, da ja lično nikada nisam uživao u tom odnosu u cijelom svom radnom vijeku, onda je moja pretpostavka da većina ljudi također dijeli to iskustvo negativnog odnosa šef-zaposleni. Nisam posebno jedinstvena osoba. Dakle, kada iznesete te ideje i počnete da to vidite, da, svi su imali slično iskustvo. Ako tražite dizanje ruku u vezi s tim, sve ruke idu gore. Jednostavno se većina ljudi ne organizira ili se u suprotnom osjeća kao da se ne može organizirati. Svi se osjećaju izolovano i zato se čini da se ništa ne mijenja previše.
Mislite li da muzika može poslati poruku bolje od drugih medija?
HANAH: Moglo bi, ali nije jer mnogi bendovi – posebno na pank muzičkoj sceni – odlučuju da to ne urade. Oni uživaju u društvenim odnosima koji postoje, uživaju u jazu između bogatih i siromašnih koji mogu iskoristiti u svoju korist. Uprkos onome što kažu, vjerujem da većina etabliranih pank bendova u Sjevernoj Americi nije zainteresirana za promjene. Muzika bi mogla biti moćno oruđe.
KOWALSKI: Stvar u muzici je da vas čini da nešto osjećate, ili možete razumjeti kako se neko drugi osjeća u vezi s nečim. Čujete to i onda kažete: „Da.
HANAHH: DIY kultura je to definitivno informirala od samog početka. Kada je Todd bio u Eye Spy, svom prethodnom bendu, a Propagandhi i Eye Spy su rasli zajedno, DIY je bila etika kojoj smo težili. Do danas, svaki praktičan, svaki nepraktičan aspekt, pokušavamo da stvorimo u našem vlastitom carstvu.
KOWALSKI: Jednom smo imali 5,000 CD-a i sjedili smo i sekli komade kartona za svaki CD pokušavajući da napravimo kutije.
HANAH: Uradi sam do apsurda u nekim slučajevima.
KOWALSKI: Onda se mastilo trlja sa kartona na CD i uništava ga.
HANAH: Ali logično produžetak DIY-a je da ljudi sarađuju umjesto da neko nameće svoje ideje svima ostalima.
Koji su opći politički ciljevi?
KOWALSKI: Jedan od naših glavnih ciljeva kao muzičara je da napravimo najpopularnije pjesme koje možemo kada dođemo kući. Napravite dobre tekstove i dobre pesme. Volio bih da više od onoga što radimo ima više utjecaja na našu web stranicu. Ponekad napredujemo i nestajemo u sjeni. Bilo bi lijepo stalno biti u toku sa novim idejama i još mnogo toga.
HANAH: Vremena se mijenjaju za muziku i bendove. Pravite pjesme koje nas čine nevjerovatno sretnima – ne možete izgubiti jer će ljudi čuti i reći „Da, mogu to iskopati“. A onda je to važno i za ideje i muziku. Možete imati sjajne ideje, ali ako imate potpuno lošu muziku, ljudi to uopće neće prihvatiti.
Kako ste rasli umjetnički i politički?
KOWALSKI: Umjetnički smo narasli smiješno. Kada razmišljam o svom stvarnom igranju tokom godina, ne mogu da verujem da smo se suočili sa publikom u bilo kom obliku. Imam video snimke svojih starih bendova i očigledno smo postali bolji.
Kao veterani pank rokera na šta ste najponosniji u svojoj karijeri?
KOWALSKI: Teško je reći. Određene pjesme ili dijelovi pjesama.
HANAH: Možda čak i da ostanemo stvarnim onoliko dugo koliko imamo. Gledajući mnoge naše vršnjake kako se rasprodaju ili samo postaju sve usraniji. Nikad nismo tražili perverbijalni mesingani prsten. Održali smo to stvarnim. To su četiri prijatelja koji su bukvalno u podrumu i stvaraju muziku koju svaki momak voli.
KOWALSKI: Ponekad moraš da budeš ponosan što znaš da je bend u kome si ono što bi voleo kao klinac, ali kao klinac ne bi mogao da zamisliš muziku koju praviš jer tačno zvuci i stilovi nisu postojali kada ste bili dijete. Uzeli ste muziku i napravili ste novu.
HANAH: Na apstraktnijem nivou i klišeju, dobijanje povratnih informacija od ljudi, čak ne samo od mladih, ljudi uopšte. Oni tvrde da je bend utjecao na njihove živote na način koji odražava naše vrijednosti, to je ogromno. Nasuprot cjelokupnom sistemu koji uči određenim vrijednostima, bend uspijeva da pretvori osobu u vrijednosti za koje mislite da imaju više smisla. Mogli biste reći da je to vaše životno opravdanje, čak i ako je to samo anegdota.
Koja je pjesma koja vam je najbliža?
KOWALSKI: Ako bih se odlučio za jednu koju sam napravio, “Bringer of Greater Things” za koju sam napisao tekst. Odrastao sam u Regini. To je bilo tako rasistički. Moja porodica je bila rasistička. Da uspem da to preokrenem u svom životu i shvatim, kada sam imao 17-18 godina, svi smo sjebani. Da vidim moju mamu kako se zakopčava i kaže „Da, sjebani smo“, a mog brata kako se drži i kaže „Da, sjebani smo“. Da napišem pesmu o tome koja nije jadna i koja ima neko značenje za mene i nosi težinu koju mogu da posmatram u svojoj glavi kao punu sliku. Pesma govori o, u Saskatoonu, policajcima koji odvode aboridžine iz grada i teraju ih da se vrate kući po vremenu od 40 stepeni ispod. Nekoliko momaka je umrlo od toga. Znaš da se to dešava. Ponosan sam što sam skinuo nešto sa svojih grudi na način koji mi je umjetnički ugodan.
Šta se sprema za budućnost?
KOWALSKI: Idemo kući da lupamo što jače možemo.
HANAH: Još jedan rekord u bilo kom formatu koji tržišne snage dozvoljavaju. Više sviranja, više ljuljanja u podrumu, održavanje stvarnosti, povezivanje tekstova sa bendovima sa onim što radimo u našim stvarnim životima. Pokušavam podržati ljude koji također rade stvari koje su povezane s vrijednostima koje se proglašavaju. Veliki dio benda podržava ljude koji zapravo rade prljavi posao.
KOWALSKI: Pokušavamo da radimo isti posao. Tu je bend i pokušava da radi takvu vrstu posla. Sve je to ugodno. Ništa od toga ne liči na posao. Ništa od toga nije plaćeni rad.
Marie Trigona je spisateljica, radijska producentica i režiserka.