Provalite šampanjac na Wall Streetu! Objavljen je novi izvještaj pod nazivom „Tržište rada ostavljeno iza“, čiji su koautori viši ekonomista Instituta za ekonomsku politiku Jared Bern-stein i predsjednik Instituta, Lawrence Mishel.
“Od početka ovog oporavka, nezaposlenost je nastavila da raste, sa 5.6 posto u novembru 2001. na 6.2 posto u julu 2003. godine... (Postoje) tri nezaposlene osobe na svako otvoreno radno mjesto. Tokom ovog oporavka, nezaposlenost je porasla za 0.6 procentnih poena ukupno i 1.3 poena među Afroamerikancima”, prema Bern-stein i Mishel (vidi http://www.epinet.org/content.cfm/briefingpapers_bp142).
I shvatite ovo: „Prilike za zapošljavanje su se smanjile više za diplomce nego za one koji su napustili srednju školu. Nedovoljno zaposleni radnici – oni koji rade manje sati nego što žele ili na poslu za koji su prekvalifikovani – dostigli su dvocifrenu cifru (10.2 posto) u julu 2003. Trenutne stope nezaposlenosti su zapravo niže nego što bi bile, osim činjenice da su oko 2 milioni radnika prestali su tražiti posao na ovom siromašnom tržištu.”
Na sreću za Bushovu administraciju, pitanje: koga bi Isus bombardovao? da li su pretrpana druga važna pitanja kao što su: kako da okončamo siromaštvo kakvo poznajemo?
Ugledni profesor prava na Univerzitetu Loyola, William P. Quigley, bavi se potonjim pitanjem u svojoj novoj knjizi „Okončanje siromaštva kakvog poznajemo (Temple University Press)“.
To je zanimljivo čitanje vikendom za praznik rada. Čak i ako ste previše zauzeti radom pokušavajući da sastavite kraj s krajem, preporučujem vam da pogledate Quigleyjevu otrežnjujuću analizu od 163 stranice o problemima na tržištu rada i o tome što on misli da bismo trebali učiniti u vezi s tim.
Čak i vaši prijatelji koji obožavaju Ustav i koji su uvjereni da očevi osnivači i američki revolucionari ne mogu pogriješiti ni u čemu, profesor Quiqley također ima nešto za njih.
“Kada se to kaže u bilo kojoj zemlji na svijetu, moja sirotinja je srećna; među njima se ne može naći ni neznanje ni nevolja; moji zatvori su prazni od zatvorenika, moje ulice prosjaka; stari nisu u oskudici, porezi nisu ugnjetavajući;... kada se to može reći, neka se ta zemlja pohvali svojim ustavom i svojom vladom.”
Karl Marx? Lenjin? Ne. Tomas Pejn je to napisao u svojoj čuvenoj raspravi "Prava čoveka".
“Okončanje siromaštva kakvog ga poznajemo” prepuna je činjenica koje se čuvaju podalje od svijesti glasačke javnosti. Za početak, Quigley izvještava: “U Sjedinjenim Državama ima otprilike trideset miliona ljudi koji rade puno radno vrijeme, ali zarađuju plaće na nivou siromaštva.”
Sada, dodajte tome nekih 15 miliona koji su ili bez posla ili rade na pola radnog vremena, ali bi voljeli da rade puno radno vrijeme, i imamo jednu veliku, dobru vijest za investitore koji, poput tinejdžer koji čita Penthouse, vesele se izvještajima o višku radne snage.
„Istorijski gledano, prvi odgovor na siromaštvo bio je savjetovanje siromašnih da rade. Ali ako siromašni već rade ili ne mogu naći posao, koji je sljedeći odgovor? Obično tišina. I zbog te tišine, sve više ljudi ulazi u redove siromašnih”, piše Quigley.
Kao što je bilo očigledno kada su Clinton i njegove Nove demokrate nadmašile GOP tako što su „ukinule dobrobit kakvu poznajemo“, mi imamo uporno uvjerenje da je rad izlaz iz siromaštva u bogatstvo.
“Iako pozdravljam iskrenost ovih uvjerenja,” primjećuje Quigley, “kao dugogodišnji student pitanja siromaštva, znam da ona jednostavno nisu istinita.”
Zatim predlaže da sebi postavimo sljedeća pitanja: Mislite li da svaka osoba koja želi da radi treba da ima priliku za to? I, da li mislite da bi svaka osoba koja radi puno radno vrijeme trebala zarađivati dovoljno da se samostalno izdržava?
Govoreći na raznim mestima širom zemlje, Quigley dobija ogromno da na ta pitanja.
Problem, kao što je tako elokventno rekla profesorica Univerziteta Washington Di-ana Pearce, „ne radi se o ljudima koji loše rade budžet ili donose loše odluke. Jednostavno nemaju dovoljno da to naprave.”
Quigleyjevo rješenje? Ustavni amandman kojim se garantuje pravo na posao sa platom za život. To nije baš participativna ekonomija, ali kako Chomsky ističe, postoji razlika između dugoročne vizije i kratkoročnih ciljeva.
Morat ćete pročitati knjigu da biste razumjeli njegov prijedlog i kako bi on funkcionirao. Ideja nije nova. Dr King je dao slične prijedloge još 60-ih godina.
Kad smo kod toga, od 9. septembra imali smo dva Dana dr. Martina Luthera Kinga i dvije "proslave" njegovog govora od 11. avgusta 28. "Imam san". Ipak, nekako uspijevamo zaboraviti da je King ubijen dok je radio u solidarnosti sa sindikalnim sanitarnim radnicima Memphisa koji su tražili plate za život.
I u godinama koje su prethodile njegovoj smrti, bio je žestoki kritičar nasilja koje je stvorio vojni industrijski kompleks, govoreći nam da je naš izbor nenasilje ili nepostojanje, haos ili zajednica.
Umjesto toga, dok slijedimo politike koje nas dalje vode putem eskalacije nasilja i razaranja, uzimamo vrijeme da se zagrijemo i razmutimo, držeći se za ruke pjevajući kumbaju, čestitajući sebi na integraciji ili ružeći ciljeve afirmativne akcije dok citira Kingovu čuvenu rečenicu „sadržaj našeg karaktera“, koju su naša braća i sestre neokonzervativci besramno istrgali iz konteksta.
Bolje da upozorim profesora Quigleya. Možete dobiti metak u grlu jer ozbiljno shvatate ove probleme.
Komentator ZNeta Sean Gonsalves je reporter Cape Cod Timesa i sindicirani kolumnista. Pošaljite mu e-poštu na [email zaštićen].