Nešto strašno dogodilo se u malom sirijskom gradu Tel Kalakh. Najviše je to bio masakr 40 civila; barem jedan dan pucanja iz bojeve boje na nenaoružane demonstrante, mučenja, hapšenja i panike. Skoro polovina sunitskog muslimanskog stanovništva pobjegla je preko granice rijeke u Liban, bebe u rukama, starci u invalidskim kolicima, progurani kroz plitke vode Nahr el-Kbira.

Možda je 4,000 sirijskih sunita stiglo u bezbjedan Libanon kako bi im rođaci i stranci dali hranu, sklonište i ćebad, a oni su bili jučer – njih 80 živi samo u jednoj kući udaljenoj jedva 20 metara od Sirije, očajnički želeći pohvaliti ljubaznost Libanci, uplašeni stvarima koje su vidjeli, žestoki u svom bijesu protiv svog predsjednika.

Jedan čovjek je, opisujući zatočenike iz grada koji su se kući vratili sa počupanim noktima i izgorjelim bradama, slomio u suzama. "Nikada nećemo prekinuti našu borbu dok ne srušimo Asada", povikao je. "Već 40 godina nismo mogli da dišemo."

Muškarci odgovorni za ubistva u Tel Kalahu bili su pripadnici 4. brigade sirijske vojske – iste jedinice kojom komanduje mlađi brat predsednika Bašara al-Asada Maher, koja opseda južni grad Deraa – zajedno sa vladinim snajperistima i „šabihom“ nasilnici sa planina Alawi. Odjeveni u crno, potonji je neko vrijeme proveo, prema riječima sirijskih izbjeglica, trgajući veo sa djevojaka i pokušavajući ih kidnapovati.

Tel Kalakh, koji se nalazi 20 milja zapadno od pobunjenog grada Homsa, imao je populaciju od 28,000 do 10,000 od kojih su muslimani, većinom alavi šiiti, ista grupa kojoj pripada i porodica Assad. Čak i prije nego što je pucnjava počela u srijedu, vojska i naoružani ljudi u civilu proveli su neko vrijeme odvajajući sunitske muslimane od stanovnika Alavija, govoreći im da ostanu u svojim kućama – što je dobar način za pokretanje lokalnog građanskog rata koji možete pronaći u Siriji. Zatim su pucali u gomilu, pucajući također iz mitraljeza na tenkove na kuće s obje strane glavnih ulica.

Niko od odraslih Sirijaca nije želio reći svoja imena ili fotografisati, ali su s bijesom pričali o onome što im se dogodilo prije šest dana. Nekoliko ih je tvrdilo da su njihovi protesti protiv Assadove vlade počeli prije dva mjeseca – intrigantna tvrdnja koja sugerira da su prvi ruralni protesti u Siriji možda počeli sedmicama prije nego što je svijet saznao šta se dešava – ali da su demonstranti, svi suniti, bili zaštićeni zbog zagovor uvaženog šeika gradske džamije, Osame Akerija.

Ali prošle srijede ujutro, naoružani ljudi su oteli šeika iz njegove kuće, a sunitski muslimani iz grada izašli su na ulice. "Vikali smo 'nezavisnost, daj nam slobodu i nezavisnost', a oni su došli u tenkovima i otvorili vatru, šabiha je pucala na muškarce na frontu, svi su počeli bježati, ali su nastavili pucati na nas iz tenkova i ljudi su padali svuda, “ rekao je jedan čovek.

"Tenkovi su potpuno opkolili grad. Ljudi su bježali u polja, a bebe su vrištale, pokušavajući doći do Libana."

U pogledu na selo Arida Sharquia – na libanonskoj strani granice i povezano sa Sirijom kamenim mostom – mnoge žene i djecu zaustavio je vojni kontrolni punkt, ali izgleda da su muškarci iz Tel Kalaha zapalili blokadu na putu.

Tri dana sunitski muslimani su pobjegli iz svog grada, mnogi su se šuljali iz svojih domova noću dok se pucnjava nastavljala ulicama – cijela vojna operacija je minijaturna verzija potpuno iste opsade koja onemogućava Derau – i neki ljudi su imali hrabrosti da se vrate iz Libana sa hranom za njihove porodice. Drugi se nisu usudili. Tel Kalakh – baš kao i Deraa – ne samo da je opkoljen, već su sve opskrbe strujom i vodom prekinute.

Oni koji su izbjegli ubistva bili su toliko uplašeni da su se više od 24 sata skrivali u svojim kućama, previše uplašeni da bi prisustvovali sahrani mrtvih. "Nismo hteli da rizikujemo da budemo ponovo ubijeni", rekao je drugi čovek, izvinjavajući se što mi nije mogao reći ni svoje ime. "Uže porodice poginulih su otišle na groblje i neki stari ljudi. To je bilo sve."

Jedan od 40 mrtvih bio je Muntaser Akeri, rekao je, rođak uhapšenog šeika. Seljani pričaju različite priče o događajima. Pucnjava je navodno trajala više od 24 sata, a tek u četvrtak su se vratili neki od muškaraca koje je u autobusima i automobilima odvlačila tajna policija "mukhabarat".

„Nekima su počupali nokte, a onima s bradom spalili su ih“, rekao je drugi muškarac. "Bilo je toliko vojnika i policije u civilu i nasilnika da nismo mogli pobjeći. Alawiji se nisu pridružili našem protestu. Bili smo sami."

Arida leži s obje strane granice Libana – Sharquia znači „istok“, a zapadna strana grada – Arida Gharbia – stoji jedva 20 metara dalje od rijeke, unutar Sirije.

Zajedno sa izbjeglicama, to je i centar za krijumčarenje – zaista, djeca su jučer preko rijeke donosila bure sirijskog propana – i bilo je moguće razgovarati sa Sirijcima s druge strane vode. Izbjeglice su toliko blizu Sirije da je moj libanonski mobilni telefon, dok sam razgovarao s njima, stalno prelazio na mobilni sistem "Syriatel" u Damasku, poruka "ping" je neprestano – i zlokobno – skrenula moju pažnju na riječi „Dobro došli u Sirija… za turističkog vodiča pozovite 1555. Uživajte u boravku."

Ali muškarci i žene – i stotine djece – iz Tel Kalaha pokidali su poklopac sa svake takve fantazije. Evo konačno Sirijaca koji su upravo pobjegli iz svog grada, govoreći prvi put o svojoj patnji, oslobođeni mukhabarata, zlostavljajući porodicu Assad. Nekoliko ih je pokušalo da se vrati. Jedna žena s kojom sam razgovarao juče ujutro se vratila u Tel Kalakh i vratila se popodne, vičući da je to "neprijateljski" grad u kojem je nemoguće živjeti sunitskim muslimanima. Mnogi od muškaraca su rekli da su svi državni poslovi davali Alawi građanima Tel Kalaha, a nikada njima.

Ima, naravno, prostora za pretjerivanje. Niko mi nije mogao objasniti zašto je toliko vojnika ubijeno u Siriji iako su rekli da su njihovi protesti bili potpuno nenaoružani. Pucnjava se i dalje čuje noću na sirijskoj strani granice, što je fenomen koji je uvjerio libanonsku vojsku da pošalje noćne patrole kroz voćnjake i maslinike na libanonskoj strani. Samo u slučaju da je sirijska vojska u iskušenju da juri u poteru za sopstvenim izbeglicama.