Neki u antiratnom pokretu nisu bili voljni da poduzmu zahtjeve oko okupacije palestinskih zemalja, bojeći se da će to otuđiti neke od onih koji su se protivili invaziji na Irak ili koji bi danas mogli biti pridobijeni da se suprotstave njegovoj okupaciji.
Ali isti politički principi koji su naveli toliko ljudi da se suprotstave invaziji i okupaciji Iraka prirodno dovode do zaključka da se ta dva pitanja ne mogu odvojiti.
Ne možemo se boriti protiv jedne nepravedne okupacije (Iraka) dok zatvaramo oči na drugu, dugotrajniju (Palestinu).
Ovo nije samo pitanje principa, iako je to svakako tako. Takođe je slučaj da se okupacija Iraka ne može posmatrati izolovano od američkih imperijalnih planova u regionu u celini, u kojem je Izrael centralni igrač.
Nekoliko desetljeća, otkako su zamijenile bivše kolonijalne sile Francusku i Britaniju, uzastopne administracije Washingtona nastojale su proširiti američku hegemoniju na naftom bogatom Bliskom istoku.
Od 1967. Izrael je bio nezamjenjiv saveznik u američkom projektu, služeći kao ispostava američke moći, bedem protiv nezavisnih nacionalističkih pokreta i pouzdan partner u operacijama ne samo na Bliskom istoku, već i šire.
Ulogu Izraela savršeno je opisao izraelski list Ha'artez i prije nego što je ovaj odnos u potpunosti zacementiran: „Zapad nije previše zadovoljan svojim odnosima s [arapskim] državama na Bliskom istoku. Tamošnji feudalni režimi moraju učiniti takve ustupke nacionalističkim pokretima, koji ponekad imaju naglašenu socijalističko-ljevičarsku obojenost, da postaju sve nevoljniji da Britaniju i Sjedinjene Države opskrbljuju svojim prirodnim resursima i vojnim bazama...”
„Stoga jačanje Izraela pomaže zapadnim silama da održe ravnotežu i stabilnost na Bliskom istoku. Izrael će postati pas čuvar. Nema straha da će Izrael preduzeti bilo kakvu agresivnu politiku prema arapskim državama kada bi to eksplicitno bilo u suprotnosti sa željama SAD i Britanije. Ali ako bi iz bilo kojeg razloga zapadne sile ponekad radije zatvorile oči, moglo bi se osloniti na Izrael da će kazniti jednu ili nekoliko susjednih država čija je neljubaznost prema Zapadu prelazila granice dopuštenog.”
U brojnim prilikama, Izrael je zaista ispunio ovu ulogu, pri čemu su Sjedinjene Države „radije” zatvorile oči pred zloupotrebama koje je izvršio njegov klijent i zaštitile Izrael od osude za njegove zločine.
Izrael je dugo pokušavao spriječiti bilo kakvu "vezu" između svog tretmana Palestinaca i drugih pitanja na Bliskom istoku, ali se te veze ne mogu poreći.
Danas su Izraelci uključeni u obuku i savjetovanje američkih okupacionih snaga u Iraku. Prema izvještaju Jamesa Benneta u New York Timesu od 1. aprila 2003. godine, “Dok su se pripremali za rat u Iraku, američki vojni oficiri proučavali su kako Izrael koristi helikoptere, tenkove i oklopne buldožere za borbu u klaustrofobičnim četvrtima palestinskih izbjegličkih kampova .”
Martin Van Creveld, profesor vojne istorije i strategije na Hebrejskom univerzitetu, posjetio je Camp Lejeune, NC, u septembru 2002. kako bi razgovarao o brutalnom napadu Izraela na izbjeglički kamp Jenin na Zapadnoj obali u aprilu 2002. godine.
Van Creveld je rekao da su marinci bili "zainteresovani za to kako bi izgledalo voditi gerilski rat, posebno urbani rat kakav smo vodili u Dženinu."
U invaziji i okupaciji Iraka, Sjedinjene Države su koristile posebno modificirane izraelske buldožere, koji, kako je izvijestio Christian Science Monitor, “mogu prorezati široke trake kroz uličice i očistiti put tenkovima”.
I danas Izrael izvodi uzastopne napade na Palestince, uključujući “ciljane atentate”, koristeći masku Bushove doktrine i antimuslimanskog i antiarapskog rasizma koji je dobio obnovljeni legitimitet okupacijom Iraka.
"Izrael neće biti odvratan od zaštite svojih građana i udariće svoje neprijatelje na svakom mjestu i na svaki način", rekao je nedavno izraelski premijer Ariel Sharon, pozajmivši njegove riječi iz američkog "rata protiv terorizma".
Predsjednik Bush rekao je svijetu da će invazija na Irak dovesti do demokratskijeg Bliskog istoka i da će ubrzati zamah prema rješenju palestinskog sukoba.
Ali danas “mapa puta” (koju kritičari prikladno nazivaju “mapom puta ka nigdje”) leži u dronjcima, a izgradnja izraelskih naselja se nastavlja.
Ilegalni zid aparthejda koji Izrael gradi nastavlja da raste, odsijecajući sve više Palestinaca jedni od drugih, od njihovih zemalja, od njihovog rada i od svake nade u budućnost.
A Palestinci su dalje od bilo kakve značajne kontrole nad svojim životima nego što su ikada bili.
U međuvremenu, u Iraku, američka okupaciona vlast (pogrešno nazvana "koalicija") radi na tome da se suprotstavi direktnim izborima, kupujući više vremena kako bi osigurala da se zakoni o investicijama u zemlji uspostave pod uslovima povoljnim za Zapad, da će američke baze ostati dugo izvan “kraja” okupacije, te da se pojavi režim koji će djelovati u okviru ukupnog poretka koji diktiraju Sjedinjene Države.
Nova "strategija naprijed" koju su objavili američki planeri za Bliski istok ne nudi rješenje za Irak, Palestinu ili šire, i recept je za više ratova, više okupacija i više sukoba.
Jedina nada dolazi iz otpora ovdje i na Bliskom istoku koji može povezati ova pitanja i reći Ne okupaciji palestinske zemlje i okupaciji Iraka.