Postoji mnogo odgovora koji lebde. Državne vlade bi se trebale udružiti kako bi usvojile zakone koji obavezuju njihove predstavnike u Elektorskom kolegijumu da podrže pobjednika na izborima. Ili bismo trebali započeti težak rad na rekonstrukciji Demokratske stranke, konačno očistiti utjecaj Vijeća demokratskog rukovodstva i njegovih saveznika s Wall Streeta, kako bi uvjerljivije govorila o težnjama radnih ljudi i manjina. Ili bismo trebali insistirati na reformama koje će na neki način spriječiti gerrymandered distrikte nakon popisa 2020. godine. Ili bismo trebali vratiti Zakon o biračkim pravima i potaknuti automatsku registraciju birača. I naravno – opet nekako – treba da ograničimo ulogu velikog novca na izborima.
Podržavam sve ove napore, suvišno je reći, i potpisujem peticije i odgovaram na pozive za prikupljanje sredstava koje njihovi zagovornici pokreću. Ali ne nadam se da će bilo koji od njih uspjeti, barem ne u ograničenom vremenu koje imamo da zaštitimo planetu od globalnog zagrijavanja ili nuklearne katastrofe ili oboje.
Postoji još jedan impuls očigledan u spontanim reakcijama koje su uslijedile nakon Trumpovog izbora na ulicama New Yorka, Los Angelesa, San Francisca, Oaklanda, Baltimora, Kanzas Cityja, Milwaukeeja, Miamija, Portlanda i drugdje. Okupilo se mnogo ljudi – posebno mladih ljudi, držali govore, marširali, vikali i podizali znakove i transparente. Svi mi koji smo učestvovali možemo prijaviti lift za naš moral ponuđeno iskustvo. Izvodili smo elementarne obrede društvenog pokreta, obrede koje je uticajni istoričar Charles Tilly nazvao „WUNC”—što znači da se ljudi okupljaju da pokažu svoju vrijednost, jedinstvo, brojnost i predanost.
Gomile koje pjevaju poznate su oznake pokreta. I mislim da bi politika pokreta mogla čak i omogućiti otpor Trumpovom režimu. Ali dok su veliki pokreti američke istorije bili ključna odrednica naših najvažnijih demokratskih reformi – od osnovnih izbornih elemenata predstavničke demokratije, do emancipacije, do prava radnika, do prava žena i LGBTQ – nijedan od ovih pokreta nije postigao svoj uspeh jednostavno kroz okupljanje ljudi da pokažu svoju posvećenost. Ljudi su se, naravno, okupili, ali ono što pokrete čini silom – kada su oni sila – je raspoređivanje karakteristične moći koja proizlazi iz sposobnosti ljutih i ogorčenih ljudi da ponekad prkose pravilima koja obično osiguravaju njihovu suradnju i mir. Pokreti mogu mobilisati ljude da odbiju, da ne poslušaju, u stvari da štrajkuju. Drugim riječima, ljudi u pokretu, u pokretu, mogu ubaciti pijesak u zupčanike institucija koje zavise od njihove saradnje. Iz toga proizilazi da su pokretima potrebni brojevi, ali im je potrebna i strategija koja mapira uticaj njihovog prkosa i poremećaja koji su uslijedili na autoritet donositelja odluka.
Reperkusije takvih masovnih odbijanja mogu biti dalekosežne, jednostavno zato što društveni život zavisi od sistema zamršene saradnje. Kao i naš sistem upravljanja. Možda je američka vlada, sa svojom čuvenom podjelom vlasti na nacionalnom nivou i decentraliziranom federalnom strukturom, posebno osjetljiva na kolektivni prkos. Naravno, desnica je sada preuzela mnoge tačke veta u nacionalnoj vladi, i to dominira polovinom državnih vlada takođe (iako bi se to moglo promijeniti 2018. godine, kada će mnogi republikanski guverneri tvrdokorne desnice braniti svoja mjesta). Ali veliki gradovi, u kojima živi većina stanovništva, nisu zarobljeni. Gradonačelnici lijevog centra predsjedavaju gradovima kao što su New York, Los Angeles, Boston, Seattle i San Francisco, na primjer. I ta činjenica može da pothranjuje gradske pokrete otpora.
Ljudi ne krše olako pravila institucionalnog života, a pogotovo ne kolektivno i javno, makar samo zbog kazni koje se mogu izreći prekršiocima pravila. Razmislite o mogućim odgovorima Trumpove administracije! I, zapravo, pokreti iz nižih slojeva društva – čiji su članovi često najmarginalizovaniji i najranjiviji – obično se ne pojavljuju ako ljudi misle da neće imati uticaja na režim na vlasti. Mnogo je vjerojatnije da će ljudi riskirati prkosnu kolektivnu akciju ako vodeći političari izgledaju odgovorni biračkim jedinicama pokreta. Veliki štrajkački pokret među industrijskim radnicima nastao je pod Franklinom Ruzveltom, koji je obećao da će govoriti u ime "zaboravljenog čovjeka" usred Velike depresije. Pokret za građanska prava eskalirao je barem dijelom zbog nevoljnog ohrabrivanja novih demokratskih predsjednika zabrinuti zbog lojalnosti gradskih crnih glasača, i trijumfirao je pod predsjednikom koji je smatrao strateškim ponoviti riječi himne građanskih prava “We Shall Overcome."
Malo je vjerovatno da će Trumpova administracija ljudima na dnu dati bilo kakav razlog za povjerenje da će njihove zahtjeve saslušati nadležni organi. Ali politički lideri u velikim gradovima počinju da pružaju upravo tu vrstu izborne rezonancije i ohrabrenja. Možemo vidjeti šta može biti početak pokreta za otpor masovnim deportacijama u nastanku gradova svetilišta, crkava i univerziteta. Gradonačelnici Njujorka, Čikaga, Los Anđelesa, Sijetla i Denvera javno su obećali da će zaštititi ugroženo stanovništvo. Međutim, ovo će biti nadmetanje: budući da se Trump već štiti od nekih svojih predizbornih obećanja, morat će barem prividno djelovati na osnovu svojih zapaljivih hvalisanja o oslobađanju nacije od imigranata bez dokumenata. Možda će pokušati da izgradi “lijepi” zid, dajući ugovore svojim prijateljima, ali meksička vlada to sigurno neće platiti. Blistave racije i pregledi i registri bili bi jeftiniji i lakši, ali se mogu postići samo ako lokalne institucije i lokalno stanovništvo sarađuju. Sve tri ovise o gradskoj evidenciji, lokalnim policijskim snagama i institucijama poput škola i crkava koje barem počinju proglašavati svoj otpor.
* * *
Među organizatorima postoji slogan da je svako organiziranje lokalno, što znači da se ljudi okupljaju na lokalnim radnim mjestima i zajednicama kako bi artikulirali svoje pritužbe i svoje nade, te razvili mišiće za djelovanje. Lokalno organiziranje protiv Trumpovih inicijativa bit će potkrijepljeno podrškom lokalnih političara, a organiziranje pokreta zauzvrat može ukočiti leđa lokalnim političarima kada Trumpova administracija prijeti da će smanjiti financiranje gradskih vlasti. Bilo bi mnogo prilika za odigravanje uloge: čak i obični domaćini mogu primiti i zaštititi imigrante. I svi mi možemo učiniti registre beskorisnim insistiranjem da se registrujemo kao Muslimani, Meksikanci ili Moldavci. Pokret utočišta daje mnogim ljudima važnu ulogu. Što je najvažnije, u našem složenom federalnom sistemu, gdje politike nacionalne vlade zavise od saradnje državnih i lokalnih vlasti, ovi lokalni pokreti imaju potencijal da blokiraju inicijative dolazećeg Trumpovog režima.
Ako pokreti žele postati važna snaga u politici Trumpove ere, to će morati biti pokreti nešto drugačije vrste od radničkog, građanskog prava i LGBTQ aktivizma iz nedavne prošlosti koji obično slavimo. To su bili pokreti usmjereni na napredak, na pobjedničke mjere koje bi ispravile dugogodišnje nepravde, a to su bili pokreti koje su podržavale i neke elite. Sada će protesti morati imati za cilj ne pobjedu, već zaustavljanje ili osujećivanje inicijativa koje prijete štetom – bilo preraspodjelom bogatstva do samog vrha (Trump porez i energetski planovi), ili eliminacijom postojećih političkih prava (otkazivanje DACA, Obamina izvršna naredba koja je štitila djecu imigranata bez dokumenata, poznatu kao Dreamers), ili ugrožavanjem uspostavljene zaštite i beneficija (preteća perspektiva privatizacije socijalnog osiguranja, Medicarea i Medicaida, ili prijetnja da se finansiranje javnog obrazovanja pretvori u sistem vaučeri za čarter škole). Dakle, kako pokreti otpora pobjeđuju – ako pobjeđuju – suočeni s nepopustljivo neprijateljskim režimom? Mislim da je odgovor da blokiranjem ili sabotiranjem političkih inicijativa režima, pokreti otpora mogu stvoriti ili produbiti elitne i izborne podjele.
* * *
Zaista, postojali su pokreti otpora u američkoj prošlosti, i oni su imali značajan uticaj na razvoj nacije. Abolicionistički pokret je dobar primjer: bio je to pokret otpora protiv robovlasničkog Juga i njegovog velikog utjecaja u nacionalnoj politici. To je također bio pokret otpora protiv političara, trgovaca i bankara na sjeveru koji su bili posvećeni očuvanju Unije i očuvanju robovske ekonomije pamuka. Radikalniji abolicionisti su smatrali da je ropstvo ugrađeno u sam Ustav, dokument koji je William Lloyd Garrison slavno spaljena pred hiljadama publike u Framinghamu, Massachusetts. Agitacija abolicionista oko ropstva bacila je vladajuću međustranačku koaliciju u nered, izazivajući duboke podele u velikim protestantskim denominacijama i nacionalnim političkim strankama. Ovo je utrlo put za stvaranje Republikanske stranke 1856. i Linkolnov izbor 1860. godine, nakon čega je uslijedilo otcjepljenje ropskih država i izbijanje građanskog rata. Abolicionistički otpor i dalje je igrao ključnu ulogu u samom ratu: stotine hiljada robova na jugu preuzelo je vlastitu stvar bježanjem i pridruživanjem trupama Unije ili jednostavnim odbijanjem rada i štrajkom protiv rada na plantažama, slabeći tako Južna ekonomija i veliki doprinos pobjedi Unije. Kao što je poznato, troškovi krvi i imovine bili su stravični, ali sa završetkom rata i prolaskom 13., 14. i 15. Izmjene i dopune, pokret otpora je odnio barem djelomičnu pobjedu.
Antiratni pokreti također ilustruju ogromnu opoziciju s kojom se napori otpora mogu suočiti. Budući da se pojavljuju u trenucima masovnog patriotskog žara, teško im je da izazovu saosećajne odgovore političkih lidera. Rat i patriotski žar koji on podstiče izoluju i demonizuju antiratne stvari, tako da im se, barem u početku, uskraćuje odjek i ohrabrenje koji dolaze iz izborne eho komore. Misli samo na pokreta protiv rata u Iraku, čiji se broj učesnika širom svijeta često procjenjuje na 10 miliona, ali čije postojanje nije spriječilo Sjedinjene Države da pokrenu ono što se pokazalo kao beskrajni rat. The pokret protiv rata u Vijetnamu takođe je imao težak put: godine marševa i demonstracija i skandiranja "Hej, hej, LBJ, koliko si dece ubio danas?" možda je uticalo na taktiku ratne partije u Washingtonu, ali rat se nastavio, pa čak i eskalirao.
Ispostavilo se da rješenje leži u ekspanziji pokreta protiv rata u Vijetnamu—i eskalaciji njegovog prkosa. Rat je prestao tek kada se otpor proširio sa civilnog stanovništva na oružane snage, sam instrument zagrevanja i imperijalne moći. Poredak trupe su počele da odbijaju naređenja, da sabotiraju vojnu disciplinu, pa čak i da pucaju u vlastite oficire. Izgledi da će vojska biti u neredu nagnali su vojne vođe da se pridruže potrazi za načinom za zaustavljanje rata, u stvari udruživši se s antiratnim pokretom i osigurajući njegov uspjeh, barem na neko vrijeme.
Ne znamo. Ali znamo nešto o političkim opasnostima Trumpove administracije kojoj je dozvoljeno da ide naprijed bez masovnog otpora.