U svom najnovijem članku za Daily Mirror, John Pilger tvrdi da se "veliki zločin" invazije na Irak "neće istopiti" i kaže da se katalog obmana Tonyja Blaira sada otkriva iz dana u dan, otkrivajući ono što je ostalo njegovog kredibiliteta.
Ovako visok zločin se ne rastopi i neće se rastopiti; činjenice se ne mogu promijeniti. Tony Blair je ilegalno poveo Britaniju u rat protiv Iraka. Izveo je ničim izazvan napad na zemlju koja nije predstavljala prijetnju, a pomogao je u smrti hiljada nevinih ljudi. Sudije Tribunala u Nirnbergu nakon Drugog svjetskog rata, koji su inspirisali veliki dio međunarodnog prava, nazvali su ovo "najtežim od svih ratnih zločina".
Blair nije imao ni trunke mandata od Britanaca da uradi ono što je on uradio. Naprotiv, uoči napada većina Britanaca je jasno tražila da prestane. Njegov odgovor bio je preziran prema takvoj epskoj predstavi istinske demokratije. Odabrao je da sluša samo neizabranog vođu strane sile, njegov dvor i njegovu opsesiju.
Sa svojim dvorjanima u medijima i izvan njih koji su mu govorili da je bio "hrabar" pa čak i "moralan" kada je postigao svoju "istorijsku pobjedu" nad bezbranom, pogođenom i traumatiziranom nacijom, od kojih su gotovo polovina djeca, njegovi menadžeri propagande priredili su seriju mastnih vratolomija u odnosima s javnošću.
Prvi štos je pokušao da izazove simpatije javnosti pričom o tome kako je svojoj djeci rekao da je "skoro ostao bez posla". Drugi štos, koji je imao isti cilj, bila je priča o tome kako je njegovo privilegovano djetinjstvo zaista bilo “teško” i “bolno”. Treći i najnečuveniji štos vidio ga je u Basri, u južnom Iraku prošle sedmice, kako podiže iračko dijete u naručje, u školi koja je renovirana za njegovu posjetu, u gradu u kojem su obrazovanje, poput vode i drugih osnovnih usluga, još uvijek u ruševinama nakon britanske invazije i okupacije.
Kada sam vidio ovu sliku Blaira kako drži dijete u Basri, zatekao sam se u hotelu u Kabulu u Afganistanu, sceni ranije “istorijske pobjede” Busha i Blaira u drugoj pogođenoj zemlji. Zatekao sam sebe kako naglas izgovaram riječi, “krajnja opscenost”. U Basri sam snimio stotine djece koja su bolesna i umiru jer im je uskraćena oprema za liječenje raka i lijekovi pod embargom koji je s entuzijazmom provodio Tony Blair.
Bila je to jedina priča koju Blairov sud skoro nikada ne bi ispričao, jer je bila istinita i osuđujuća.
Do jula prošle godine, 5.4 milijarde dolara vitalnih i uglavnom humanitarnih zaliha za obične ljude u Iraku bile su opstruirane od strane Sjedinjenih Država, uz podršku Britanije. Profesor Karol Sikora, šef programa za liječenje raka Svjetske zdravstvene organizacije, koji je bio u istim bolnicama u Basri koje sam ja vidio, rekao mi je: „Izgovor da se određeni lijekovi mogu pretvoriti u oružje za masovno uništenje je smiješan. Vidio sam odjeljenja gdje su umirućim ljudima uskraćivali čak i lijekove protiv bolova.”
To je bilo prije više od tri godine. Dođite sada na vreli majski dan 2003., a evo Blaira – otvorenu košulju, čovjek iz vojske, ako ne iz naroda – diže dijete u naručje, za kamere, i samo nekoliko milja od mjesta gdje sam gledao dijete za djetetom kako pati zbog nedostatka tretmana koji je standardan u Britaniji i koji je odbijen kao dio srednjovjekovne opsade koju je odobrio Blair. Zapamtite, glavni razlog zašto su ovi lijekovi i oprema za spašavanje života bili blokirani, razlog zbog kojeg su se profesor Sikora i nebrojeni drugi stručnjaci ismijavali, bio je to što se esencijalni lijekovi, pa čak i dječje vakcine, mogu pretvoriti u oružje za masovno uništenje.
Oružje za masovno uništenje, ili WMD, postalo je dio žargona našeg vremena. Kada konačno ode, Blair bi trebao imati oružje za masovno uništenje na svom političkom nadgrobnom spomeniku. Sada je uhvaćen; jer najposvećenijem dvorjanu mora biti jasno da je lagao o primarnom razlogu koji je više puta davao za napad na Irak.
POSTOJI niz takvih laži; Nabrojao sam najmanje desetak značajnih. Oni se kreću od Blairovih “čvrstih dokaza” koji povezuju Irak s Al-Kaidom i 11. septembra (pobijeni od strane britanskih obavještajnih službi) do tvrdnji o iračkom “rastućem” programu nuklearnog oružja (koje ih je opovrgla Međunarodna agencija za atomsku energiju kada je otkriveno da su dokumenti koje je citirao Blair falsifikata), na možda njegovu najodvažniju priču – da bi iračko oružje za masovno uništenje „moglo biti aktivirano u roku od 45 minuta“.
Sada je 83. dan u poslijeratnom magičnom lovu na misterije za iračkim “tajnim” arsenalom. Jedna grupa stručnjaka, koju je poslao Džordž Buš, već je otišla kući.
Ove sedmice, britanski obavještajni izvori razotkrili su Blairovu tvrdnju o "45 minuta" kao fikciju jednog prebjega sa oskudnim kredibilitetom. Inspektor Ujedinjenih naroda ismijao je posljednju Blairovu tvrdnju da dva kamiona prekrivena platnom predstavljaju "dokaz" mobilnog hemijskog oružja. Nevjerovatno, jučer je obećao “novi dosije”.
Ironično je da je rasplet Blaira došao iz izvora gotovo svih njegovih laži, Sjedinjenih Država, gdje se visoki obavještajci sada javno žale na njihovu “zloupotrebu kao politički propagandisti”.
Ukazuju na ministra odbrane Donalda Ramsfelda i njegovog zamjenika Paula Wolfowitza koji su, kako je rekao jedan od njih, dali predsjedniku "najalarmantnije poslastice... tako da umjesto da predsjedniku date najpromišljenije, pažljivo provjerene dostupne informacije, u suštini mu dajete smeće. A onda za nekoliko dana kada bude jasno da to možda nije bilo u redu, onda ga nahraniš vrućim đubretom.”
Nije iznenađujuće da je Blairova priča o Sadamu Huseinu spremnom za napad "za 45 minuta" dio "vrućeg smeća". Ono što je iznenađujuće, ili nevjerovatno, jeste da Blair nije znao da je „vruće“, kao što je morao znati da su se Jack Straw i Colin Powell sastali u februaru kako bi izrazili ozbiljnu sumnju u cijelo pitanje oružja za masovno uništenje.
Sve je to bila šarada. Hans Blix, glavni inspektor UN-a za oružje, rekao je ovu istinu: invazija na Irak je bila planirana davno, rekao je, i da se pitanje oružja uglavnom oslanja na "izmišljene dokaze". Blair je napravio budale ne toliko od Britanaca, od kojih je većina bila i na njemu, već od uglednih novinara i emitera koji su kanalisali i pojačavali njegovu crnu propagandu kao naslove i glavne priloge u biltenima BBC-ja. Plakali su vuk za njim. Dali su mu svaku korist od sumnje, i tako umanjili njegovu krivicu i omogućili mu da odredi veći dio dnevnog reda vijesti.
Mjesecima je šarada oružja za masovno uništenje zasjenila stvarna pitanja o kojima smo imali pravo znati i raspravljati – da su Sjedinjene Države namjeravale preuzeti kontrolu nad Bliskim istokom pretvarajući cijelu zemlju, Irak, u svoju naftom bogatu bazu. Istorija je naš dokaz. Od 19. vijeka, britanske vlade rade isto, a Blairova vlada nije ništa drugačija.
Ono što je sada drugačije je da istina pobjeđuje. Ove sedmice, objavljivanje izvanredne karte ostavilo je malo sumnje da je britanska vojska zasula veći dio Iraka kasetnim bombama, od kojih mnoge gotovo sigurno nisu eksplodirale pri udaru. Obično čekaju da ih deca pokupe, pa eksplodiraju, kao na Kosovu iu Avganistanu.
Oni su kukavičko oružje; ali, naravno, ovo je bio jedan od najzahtjevnijih od svih ratova, koji se „borio“ protiv zemlje bez mornarice, bez zračnih snaga i odrpane vojske. Prošlog mjeseca, HMS Turbulent, nuklearna podmornica, vratila se u Plymouth, leteći na Jolly Rogeru, amblemu pirata. Kako prikladno.
Ovaj britanski ratni brod ispalio je 30 američkih projektila Tomahawk na Irak. Svaki projektil koštao je 700,000 funti, što je ukupno 21 milion funti novca poreskih obveznika. Samo to bi obezbijedilo osnovne usluge koje britanska vlada tek treba da vrati u Basru, kao što je dužna učiniti prema međunarodnom pravu.
Šta je pogodilo 30 projektila HMS Turbulent? Koliko su ljudi ubili i osakatili? I zašto ništa nismo čuli o ovome? Možda su projektili imali senzorne uređaje koji su mogli razlikovati Bushove "zlotvore" i Blairove "zle ljude" od male djece? Ono što je sigurno je da nisu bili usmjereni na Ministarstvo nafte.
Ovo cinično i sramotno poglavlje moderne britanske priče napisano je u naše, vaše ime. Blairu i njegovim saradnicima ne bi trebalo dozvoliti da se izvuku.