Sjedinjene Države i Pakistan su bili bliski geopolitički saveznici skoro od rođenja Pakistana 1948. Oni su bili potrebni jedno drugom u prošlosti. Danas su potrebni jedno drugom. Ali njihovi prioriteti i ciljevi politike su se sve više udaljavali. Obojica su zgroženi idejom da bi bliski savez mogao prekinuti. Ali može.
Nastanak saveza bio je prilično jednostavan i jasan. U procesu britanskog povlačenja iz Indije, nastale su dvije države, a ne jedna. U suštini, Pakistan se odvojio od Indije. Pakistan i Indija su od tada u stalnom sukobu. Za svakoga najveći strah proizlazi iz postupaka onog drugog. Između njih su bila tri rata – 1947-48, 1965. i 1971. Prva dva su bila oko Kašmira, rezultat čega je bila de facto podjela koju nijedna strana nikada nije prihvatila kao legitimnu. Treći se odnosio na otcjepljenje Bangladeša od Pakistana, u kojem je Indija stala na stranu Bangladeša.
Jedan rezultat kontinuiranog sukoba bilo je odbijanje obje zemlje da potpišu Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja i razvoj nuklearnog oružja svake od njih. Indija je prva počela, vjerovatno 1967. godine. Pakistan je slijedio, vjerovatno 1972. Do 1998. godine, obje su završile proces i imale su zalihe oružja. Nuklearno oružje je možda imalo isti pozitivan učinak na dvije zemlje koje je imalo na Sjedinjene Države i Sovjetski Savez – neprijavljena superrazboritost u pogledu vojnih neprijateljstava, zbog straha od posljedica.
Indija je od samog početka vodila politiku nesvrstanosti u Hladnom ratu. Sjedinjene Države su u osnovi definirale ovu politiku kao naginjanje prema Sovjetskom Savezu. Da bi ograničile uticaj ovog percipiranog naginjanja, Sjedinjene Države su udružile snage sa Pakistanom. Dok se Pakistan nadao američkoj podršci da povrati polovicu Kašmira koji nije kontrolirao, ono što su Sjedinjene Države htjele od Pakistana bila je njihova podrška geopolitičkoj kontroli SAD-a nad muslimanskim svijetom na njegovom zapadu – Afganistanom, Iranom i arapskim svijetom. Sjedinjene Države su shvatile da je uslov za to unutrašnja stabilnost Pakistana. Stoga je podržavao niz interno represivnih vojnih režima. Nije bilo nimalo nesrećno kada je vojska svrgnula, a zatim pogubila jedinog civilnog vođu, Zulfikara Ali Butoa, koji je 1970-ih pokušao da vodi nacionalističku vanjsku politiku nezavisnu od američke kontrole.
Pakistan i Narodna Republika Kina rođeni su iste godine. Kina je takođe vodila politiku bliskog prijateljstva sa Pakistanom. Njeni motivi nisu se previše razlikovali od motiva Sjedinjenih Država. Kina nije cijenila veze Indije sa Sovjetskim Savezom, pogotovo zato što je Indiju smatrala (i još uvijek smatra) političkim i ekonomskim rivalom u Aziji, onim s kojim su i oni imali rat ili "granični sukob" 1962. Niti Kina nije cijenila stalnu podršku koju indijska vlada pruža Dalaj Lami.
Tri su stvari koje su počele poremetiti američko-pakistanski ugodan aranžman u posljednjih dvadeset godina. Prvi je bio raspad Sovjetskog Saveza i samim tim kraj "hladnog rata". Ovo je kombinovano sa završetkom Nehruovog programa unutrašnjeg razvoja koji je sponzorisala država i njegovom zamenom neoliberalnim programom inspirisanim Vašingtonskim konsenzusom. Odjednom su se odnosi između Indije i Sjedinjenih Država znatno zagrijali, na žalost Pakistana, pa čak i Kine.
Drugo, promijenila se i unutrašnja politika susjednog Afganistana. U 1980-im, Pakistan i Sjedinjene Države udružile su snage protiv vojnog angažmana Sovjetskog Saveza u Afganistanu, što je Gorbačov okončao. Ali šta onda? Nije tajna da je pakistanska obavještajna služba, ISI, snažno podržala preuzimanje afganistanske vlade od strane talibana. Ali talibanski režim je ponudio svoju zemlju kao zgodnu bazu za Al-Kaidu, koju su Sjedinjene Države počele smatrati svojim neprijateljem, čak i prije uspješnog napada Al-Qaide 9. rujna na tlu SAD-a.
Treće, sa svrgavanjem Talibana 2002. invazijom predvođenom SAD-om, snage Al-Kaide povukle su se u bezbedne baze u Pakistanu. Program Al-Kaide bio je, ako ne da direktno preuzme vladu Pakistana, barem da je prisili da oslabi, čak i raskine svoje veze sa Sjedinjenim Državama. Iako Pakistan danas ima civilnog premijera, stvarna moć i dalje pripada oružanim snagama. A unutar oružanih snaga, čini se da ISI još uvijek igra vrlo snažnu, možda odlučujuću ulogu.
Kumulacija triju promjena dovela je do situacije u kojoj se, otprilike od 2005. godine, činilo da se Sjedinjene Države i Pakistan slažu oko vrlo malog značaja. Ali činilo se da su dvije zemlje ipak ostale vezane jedna za drugu, činilo se da su mislile da su i dalje potrebne jedna drugoj. Ipak, postajali su sve sumnjičavi u motive i postupke jedni drugih.
Sa stanovišta američke vlade, Pakistan je bio glavni izvor vanjske podrške avganistanskim talibanima s kojima su američke (i NATO) snage bile u direktnom sukobu. Jedan dio ove podrške došao je od takozvanih pakistanskih talibana koje je bilo teško razlikovati od Al-Qaide. Drugi dio ove podrške došao je od ISI-a, a možda i od širih grana pakistanske vojske.
Sjedinjenim Državama je postajalo sve očiglednije da pakistanska vojska nije bila ni voljna ni sposobna da obuzda pakistanske talibanske/al-Qaide snage. Što je još gore, dio pakistanske vojske možda je aktivno radio s njima. Reakcija SAD bila je da direktno intervenišu u Pakistanu na dva načina. Prvi je koristio svoje dronove za direktne napade na ciljeve koje su smatrali opasnima. Naravno, dronovima je poznato da je teško manipulisati. Došlo je do velike "kolateralne štete", zbog stalnih i ponovljenih protesta pakistanske vlade. Drugi način je bio da samostalno krene u konačno uspješnu potragu za Osamom bin Ladenom, bez obavještavanja zvaničnih pakistanskih vlasti, kojima Sjedinjene Države očito nisu vjerovale da neće procuriti informacije o namjeravanom napadu.
Ako Sjedinjene Države više ne vjeruju pakistanskim vlastima, sumnja je još veća u drugom smjeru. Pakistan ima jednu veliku garanciju svoje sigurnosti – svoje nuklearno oružje. Sve dok ih imaju, osjećaju se branjenima od Indije i od bilo koga drugog. Oni vjeruju, prilično čvrsto, da bi Sjedinjene Države htjele nekako preuzeti ove dionice. Ovo nije sasvim iracionalno, jer se Sjedinjene Države plaše da bi Al-Kaida ili druge neprijateljske snage mogle dobiti pristup ovom oružju i da pakistanska vlada možda neće biti u poziciji da to zaustavi. Naravno, takav navodni pokušaj SAD-a da preuzmu kontrolu nad dionicama daleko je od praktične tvrdnje. Ali nema sumnje da ljudi u američkoj vladi razmišljaju o tome.
Dakle, sada svaka strana igra svoje karte jedna s drugom. Sjedinjene Države prijete da će prekinuti ili drastično smanjiti finansijsku i vojnu pomoć. Vladu na ovaj put ohrabruje američki Kongres koji je u osnovi neprijateljski nastrojen prema savezu s Pakistanom. Pakistan uzvraća povlačenjem trupa koje je razmjestio na afganistanskoj granici, čineći pakistanskim talibanima lakšim nego ikada da pošalju vojnu pomoć afganistanskim talibanima. Pakistan također podsjeća Sjedinjene Države da ima još jednog moćnog saveznika, Kinu. I Kina je prilično sretna što nastavlja podržavati Pakistan.
Slabost pakistanskog režima je unutrašnja. Može li nastaviti kontrolirati sve anarhičniju situaciju? Slabost Sjedinjenih Država je u tome što u Pakistanu nemaju pravih opcija. Stvarno teško igranje sa pakistanskim režimom moglo bi poništiti njegove napore da se povuče iz Afganistana (i Iraka i Libije) uz minimalnu štetu.
1 komentar
Pingback: SAD PAKISTANSKI ODNOSI | ghulamabbaskassar