Michael Berube, profesor engleskog jezika na Penn State University, postao je prilično čest u Chronicle of Higher Education. U nedavnom članku ('Ali protiv Hitchensa: Bitka na lijevoj strani', 3. maj), Berube nam kaže da proučava sukobe unutar ljevice.
Da je Nader dobio pet posto 2000. godine, Berube bi bio sretan 'ne zato što sam podržao Nadera, već zato što sam želio vidjeti Zelenu stranku da održi nacionalnu konvenciju, kako bih mogao gledati vegansko-makrobiotičko krilo i Mumia Abu-Jamal krilo razdvojiti jedno drugo zbog zdravstvenih beneficija za istospolne partnere zamjenskih radnika ili nešto slično.'
Na mnogo načina Berubeova bešćutnost u ovoj jednoj rečenici trebala bi ga pomaziti kao James Watt iz liberalizma.
Više od toga, Berubeova izvedena duhovitost otkriva njegovu vlastitu viziju politike u stilu Rortyja: sve ove politike zasnovane na polomljenim identitetima pružaju hranu za humor, ali nisu univerzalna nelegirana sila koja je fantazija nekih dijelova bijele ljevice. Neuredne liste učesnika, pokreta i problema su nestali! Ljevica je ojačana vitalnošću ovih odvojenih i međusobno povezanih borbi, a ne oslabljena njome.
Ovo nije samo noviji razvoj događaja, već, da uzmemo jedan primjer, istorija američkog komunizma tokom perioda Narodnog fronta je jedan od klubova jezičkih nacionalnosti (Finski klub, Jidiš klub) koji je omogućio rast uticaja partije i razrada lingvističkih i kulturnih tradicija u inače halapljivom procesu kulturne asimilacije.
Ali da se vratimo na pitanje Alija protiv Hitchensa. Nisam mogao da vidim kako Tariq Ali i Christopher Hitchens raspravljaju o događajima u proteklih šest mjeseci, ali sam pročitao Alijevu novu knjigu (The Clash of Fundamentalisms, Verso, 2002) i mnoge članke koje je Hitchens napisao 9. i Peti avganistanski rat. Berube karakterizira njihove razlike jezgrovitom, ali pogrešnom formulacijom: 'Borbene linije su bile jasne od samog početka: ljevica Hitchensa je meka prema američkom imperijalizmu, a Alijeva ljevica je meka prema islamskom radikalizmu.'
Ovo je toliko zapaljiva rečenica da su je urednici Chroniclea izabrali kao svoj citat. Hitchens nije 'blag' prema imperijalizmu, jer njegova trenutna odbrana rata ukazuje na to da podržava imperijalističku akciju ako ona proizvodi liberalne ishode.
Ako je intervencija u stanju da istisne talibane ili Miloševića, neka bude tako, bez obzira na cenu međunarodnih normi ili čak zle motive imperijalizma. Nema ničeg 'mekog' u Hitchensovom zagrljaju bombardera USAF-a dok su probijali svoj put kroz avganistanski krajolik. Stajao je po strani i bodrio specijalce.
Za svakoga ko je pročitao Alijev veliki opus, ili čak mnoge članke od 9. septembra (napisane za britanski Guardian, a često ih prenose ZNet i Counterpunch), tvrdnja da je on 'blag prema islamskom radikalizmu' je čudan.
Ako pod 'islamskim radikalizmom' Berube misli na one trendove u islamu koji tvrde da se vraćaju izvoru, Kuranu i eri svega do četvrtog halife (kao što su vehabiti i talibani), onda nema sumnje da Ali je odlučan kritičar ovih struja. Ako Berube misli na radikale koji su muslimani, Ali je još jednom iskreni kritičar.
Njegova knjiga uključuje dirljivo pismo mladom muslimanu u Engleskoj koji je osporio Alija o islamu. Na kraju pisma, Ali nudi sledeći program akcije:
„Nama je očajnički potrebna islamska reformacija koja uklanja ludi konzervativizam i zaostalost fundamentalizma, ali više od toga, otvara svijet islama za nove ideje za koje se vidi da su naprednije od onoga što se trenutno nudi sa Zapada. Ovo bi iziskivalo rigidnu odvojenost države i džamije; raspuštanje sveštenstva; tvrdnja muslimanskih intelektualaca o njihovom pravu da tumače tekstove koji su kolektivno vlasništvo islamske kulture u cjelini; sloboda slobodnog i racionalnog mišljenja i sloboda mašte' (str. 312-313).
Ovako moćan poziv na oružje ne mami samo one koji žele da se pozabave vehabitskim terorom, već i terorom Hindutve, fundamentalističkog kršćanstva i šaronizma. Teo-politiku našeg vremena Ali je dobro artikulirao i daleko je od karikature koju je napravio Berube.
I. O religiji.
Knjiga Tarika Alija počinje nezaboravnim stihom ('Nikad nisam stvarno vjerovao u Boga'), a zatim kreće u pažljivu raspravu o njegovom odnosu s islamom. Iako su njegovi roditelji odbacili Boga za Revoluciju, on je odrastao u sredini u kojoj je islam igrao važnu ulogu. Rođen neposredno prije podjele potkontinenta, Ali je živio u zemlji dizajniranoj da bude za muslimane, pa čak ni njegova ateistička sklonost nije mogla izbjeći svijet islama.
No, kako napominje, tek u Zaljevskom ratu (ono što on naziva Trećim naftnim ratom, iako se time zanemaruju tzv. Ratovi droge u Južnoj Americi koji se također odnose na naftu) zainteresirao se za islam. Frustracija dubokom kontrolom konfesionalne elite nad muslimanima, Ali je sebi postavio pitanje koje uokviruje njegov pristup vjeri u njegovoj knjizi: 'Zašto islam nije prošao kroz reformaciju?' (str. 23).
Njegove studije nam pokazuju da je tokom prvih sedam stotina godina svog postojanja islam bio živa tradicija – sa 'izrazito jakobinskim osjećajem' u svojim ranim godinama (str. 24), islam je 'prosperirao kroz kontakt s drugim tradicijama' (str. 38).
Kontakt nije došao samo iz judaizma i kršćanstva, već i od rada filozofa iz starih aleksandrijskih škola, od neoplatonista (posebno u sufizam), od razrade djela starih Grka, a sve to iz složenih društvenih svijet arapske Španije i arapske Sicilije.
Dobijamo divan pregled opsega perzijskog učenjaka Ibn Sine, kordobanskog filozofa Ibn Rusda, arapskog psihologa Ibn Sirina – knjiga je vrijedna toga samo zbog ovih kameja. Ovoj listi bismo mogli dodati živahan kontakt između islama i filozofskih tradicija potkontinenta, koji se posebno nalazi u prosvijećenom tekstu vladavine mogulskog cara Akbara, Ain-i-Akbari (1596.) gdje pisac, Abul Fazl, nudi preciznost društvenog ugovora skoro vek pre Džona Loka.
To što Ali ne odgovara direktno na pitanje koje sebi postavlja može se pojaviti kao slabost prvog dijela knjige.
Ja sam, međutim, sklon da mislim da je odgovor sljedeći: da je islam doživio reformaciju u prostorima kao što je Kordoba ili u Indiji, ali historijske peripetije (naime, rekonkvista poluotoka od strane novoujedinjenih katoličkih kneževina Aragona i Kastilja ili grabež engleskog kolonijalizma) oslabio je progresivnu stranu islama i ojačao njegove konzervativce (koji će ih tri stotine godina kasnije predstavljati vehabizam Saudijske Arabije i indijski Deobandis).
'Ali ljevica' usvaja Lenjinovu formulu prema vjeri i našim saveznicima koji su vjernici. 'Jedinstvo u ovoj zaista revolucionarnoj borbi potlačene klase za stvaranje raja na zemlji', napisao je 1905., 'za nas je važnije od jedinstva proleterskog mišljenja o raju na nebu.'
Poenta nije da se raspravlja o doktrini i da se odbaci važnost duhovnog i religioznog, već da se raspravlja protiv premise da religija mora imati ulogu u sekularnom domenu političkog života. Globalna ljevica mora biti posvećena institucionalnoj demokratiji (socijalna i rodna ravnopravnost, ekonomski napredak u građanskom društvu i stvarna institucionalizacija narodne moći) i ideološkoj demokratiji (diskursi demokratije, blagostanja, jednakosti).
Dok se borimo za ovu agendu, tvrdi indijski novinar i aktivista Achin Vanaik, vjerski sistemi moraju 'naučiti svoje mjesto u ovoj novoj dispenzaciji.'
Religije 'nemaju inherentnu dinamiku koja ih vodi da podržavaju ili praktično jačaju moderne principe pluralizma i demokratije. Svjetske religije su istorijski oblikovane cjeline koje nose oznake tog oblikovanja. Ali to ne znači da su nekompatibilni sa ovim modernim principima.'
Naprotiv, uloga sekularista-socijalista je da se angažuje s vjerskim sistemima da ne pokaže njihovu 'inherentno tolerantnu' prirodu (liberalni stav), već da se bori da ih učini demokratskim i pluralističkim ako žele biti relevantni u savremeni svet. Do sada glavne struje glavnih religijskih tradicija nisu uspjele da pređu u modernost i njihova kritika se ne smije brkati kao dogmatski stav protiv religije.
II. On Oil.
U američkom, 'Saudijska Arabija' se izgovara kao 'nafta'.
Mogli bismo reći da je kriza savremenog islama počela kada je nafta šiknula ispod pustinjskog poda da bi se izgradila, ono što je najugledniji, ali prognani pisac Saudijske Arabije Abdelrahman Munif nazvao 'gradovima soli'.
Inače, mogli bismo reći da je počelo kada su američki predsjednik Eisenhower i saudijski monarh potpisali sporazum u januaru 1957. koji je odbranu poluotoka učinio dijelom interesa nacionalne sigurnosti SAD-a. Bez obzira na porijeklo krize u onome što se tako kavalirski naziva Bliskim istokom, teško je poreći ulogu Saudijske Arabije kao centralnog aktera.
Eisenhowerova doktrina priznaje da su Saudijci temeljni stub američkog imperijalizma; Disidentska aktivnost Osame Bin Ladena širom svijeta od 1990. do 91. povezana je s vladavinom saudijske porodice nad svetim mjestima islama; nadalje, rast militantnog, vehabitskog islama širom naftnih zemalja i drugdje rezultat je pokušaja Saudijske Arabije da izveze svoj oblik socijalnog konzervativizma kako bi desetkovao svoju naseritsku (ili radikalnu nacionalističku) i komunističku opoziciju. Tolerancija Arabije je vitalni dio naše trenutne bolesti.
Kada su slobodni oficiri Gamela Abdula Nasera preuzeli vlast u Egiptu 1952., poslali su poruku širom naftnih zemalja da je 'arapska nafta za arapski narod', ili kako je to komunistička opozicija rekla bez etničkog šovinizma, naftu treba koristiti u narodu. interes. To nisu mogli dozvoliti ni sadašnji vladari nafte ni njihovi imperijalni gospodari.
Prije nego što se Britansko Carstvo povuklo iz aktivne dužnosti u zapadnoj Aziji, podiglo je niz monarhija stvorenih od lojalnih saudijskih plemića – kao što je klan Ibn Saud (u to vrijeme jedini sultan Nedžda) do poglavara Saudijske Arabije (1915.), a potom i sinovi Hašimitskog Emira Huseina, čuvara svetih mjesta u Arabiji, na prijestolje Jordana (Abdullah, 1921.) i Iraka (Faisal, 1921.), da ne govorimo o gajenju prijateljstva sa porodicom Pehlavi u Iranu (pukovnik Reza Khan iz Perzijske kozačke brigade stvorio je dinastiju Pehlavi nakon državnog udara 1925.).
Bio je u interesu ovih petro-šeika da nastave na vlasti, i oni su prodali svoj sekularni legitimitet imperijalizmu sve dok su njihovi prijestoli ostali nepovredivi. Ovaj masni savez je gajio i finansirao militantne desničarske islamske struje da potkopa radikalni nacionalizam i komunizam od Egipta do Irana i šire.
Prvi veliki test ove strategije došao je tokom CIA-Pehlavijevog svrgavanja lijevo orijentiranog iranskog vođe Mossadeqa (1953): uspjela je i nastavila je raditi u Afganistanu (1979. nadalje) i drugdje.
Drugi dio Alijeve knjige ('Sto godina ropstva') daje ključ za rast militantnog islama, a time i gubitak progresivne dinamike unutar tradicije.
U 18. stoljeću, Ibn Saud od Nejda i Ibn Wahhab potpisali su mithaq, obavezujući sporazum za vječnost da požnjete Ibn Wahhabov duhovni žar u službi Ibn Saudovih političkih ambicija.
'Tako je postavljena osnova za političku i konfesionalnu intimnost koja će oblikovati politiku poluotoka. Ova kombinacija religioznog fanatizma, vojne nemilosrdnosti, političke podlosti i pritiska žena da učvrste saveze bio je kamen temeljac dinastije koja danas vlada Saudijskom Arabijom' (str. 75).
Oslanjajući se na romanopisca Munifa i pjesnika Qabbanija, Ali nudi panoramski pogled na devastaciju prošlog stoljeća, od konsolidacije Saudijaca (tog 'kraljevstva korupcije') do olupina Iraka Sadama Huseina.
Poglavlja su dobro napisana i analitički ispravna, ali nedostaje nam prisustvo trojke (imperijalizam, petrošeikovi, disidentski džihadisti) samo da bi se tu i tamo našli kao akteri, a ne kao nosioci strukturne devastacije zapadne Azije i sjevernoj Africi.
U dijelu o Iraku, Ali tvrdi da imperijalistička akcija nije suprotna 'hegemonu Iraka' ili 'maču islama' u pjesmi kuvajtske princeze prije 1990. (str. 138), već da je kažnjavajuće bombardiranje Iraka 'ne smanjuje, već rađa kriminal, od strane onih koji ga koriste.
Zaljevski i balkanski ratovi su primjeri moralnog blanko provjere selektivnog budnosti' (str. 150), a opet, 'kombinacija ljutnje i očaja će dovesti do toga da sve više mladih ljudi u arapskom svijetu i drugdje osjeća da jedini odgovor na državni teror je individualni teror' (str. 153).
Većina od devetnaest ljudi 9. septembra došla je iz Saudijske Arabije, naoružani ne samo vehabizmom, već uglavnom dubokom antipatijom prema američkom imperijalizmu (često pretočenom u mržnju prema Amerikancima) – budući da saudijski režim ne dozvoljava bilo kakvo izražavanje toga animoziteta, taktička sredstva koja su usvojili ovi nemoćni ljudi trebala su biti groteskna.
S obzirom na istaknutu ulogu imperijalizma u izgradnji krize, čini se da je teško zamisliti da će isti taj imperijalizam sada moći popraviti stvari. Ovdje je pozicija Hitchenovih toliko pogrešna.
'Alijeva ljevica' (ako postoji, držim kartu) napada trojku imperijalizma, petro-šeike i disidentske džihadiste. Iskreno sekularna, 'Alijeva ljevica' se bori protiv ortodoksije svake crte, svake vrste fundamentalizma, i teokratske i tržišne, istovremeno.