Bruce Ackerman i Todd Gitlin (AG) odgovorili su na Tony Judt's “Bush's Useful Idiots... The Strange Death of Liberal America” (London Review of Books, 21. septembar 2006.) (1), u dijelu pod naslovom “We Answer u ime liberala” (American Prospect, Web Exclusive, 18. oktobar 2006.) (2). Mnogi liberalni potpisnici su dodali svoja imena ovom odgovoru (3).
Ono što je posebno izazvalo ovaj odgovor bila je Judtova izjava da su liberali 'pristali na katastrofalnu vanjsku politiku predsjednika Busha', za koju AG kaže da je besmislena kao što desničarska tvrdnja da su liberali 'kandidati Osame bin Ladena .« Suprotno Judtu, tvrdi AG, »većina« liberala je »ostala na tom kursu« [i] dosljedno i javno odbacivala razornu politiku Bushove administracije,« čvrsto se pridržavajući »liberalnih principa« Busha je odbacio. Ovaj kratki komentar ispituje tu tvrdnju.
Prvo, AG kaže da „svi smo se usprotivili ratu u Iraku kao nezakonitom, nerazumnom i destruktivnom po moralni položaj Amerike. Ovaj rat je podsticao, i nastavlja da podstiče, džihadiste čija je posvećenost užasnom, neopravdanom nasilju uveliko demonstrirana napadima od 11. septembra...« Treba napomenuti da su 'svi' koji su se ovde (do 23. oktobra) prijavili kao suprotstavljanje ratu ne uključuje veliki broj istaknutih liberala, među kojima su Paul Berman, David Corn, George Packer, Jean Beth Elshtain, Michael Walzer, Marc Cooper, Peter Beinart, Leon Wieseltier, David Remnick, Jacob Weisberg., Michael Berube, između ostalih.
Tu je i pitanje oblika i intenziteta protivljenja ratu. Dosta liberala, uključujući Todda Gitlina, distancirali su se od antiratnih protesta koji su se održavali prije rata na osnovu svog neodgovarajućeg vodstva (ODGOVOR), te su proveli dosta vremena na, i dobili izvrsnu medijsku pokrivenost svojih kritike protesta. U članku o 'Liberalnoj prepreci oko Iraka' u New York Times Magazinu od 8. decembra 2002., George Packer je naglasio 'ozbiljnu odgovornost' tekućeg antiratnog protesta 'koji će skoro garantovati njegovu nemoć. „Kontrolišu ga „najudaljeniji krajevi američke ljevice“, ljudi koji ne smatraju potrebnim da objašnjavaju kako „držati ovog masovnog ubicu [Packer misli na Sadama, a ne Busha] i njegovo oružje pod kontrolom ...“ Packer zaključuje da „Ovo nije konstruktivan liberalni antiratni pokret.“ Njegovi liberalni sagovornici su također bili u nedoumici i složili su se s Packerom o žalosnom stanju organizirane ratne opozicije. Ukratko, njihovo protivljenje ratu bilo je u najboljem slučaju kompromitovano.
Imajte na umu i da AG ne tvrdi da je sam rat u Iraku predstavljao 'užasno, neopravdano nasilje;' da je jezik ograničen na džihadiste; američki rat je samo 'nepametan.' A-G-ov naglasak je na povratnim efektima rata na 'Amerikance i naše saveznike', a ne na iračke žrtve agresije (riječ koju AG pažljivo izbjegava) . Ne bi li liberalni principi zahtijevali da nasilje koje proizlazi iz agresije koja je kršenje Povelje UN dobije snažniju osudu, spremnost da se koristi jasno primjenjiva riječ i eksplicitno spominjanje grubog kršenja međunarodnog prava?
Drugo, što se tiče Bliskog istoka, AG navodi da 'Vjerujemo da država Izrael ima temeljno pravo da postoji, bez vojnog napada, unutar sigurnih granica bliskih granicama iz 1967.' i da američka vlada ima posebnu odgovornost za postizanje mira. „Temeljno pravo da postoji“ kao jevrejska država sa rasističkim zakonima, ili da budete oslobođeni agresije? Tony Judt je optužen da podržava protivnike izraelskog 'prava na postojanje' u svom dovođenju u pitanje rasističke osnove izraelskog društva i politike. Dvosmislena upotreba ovog jezika od strane AG-a doprinosi ovoj kritici Judta od strane branitelja rasističkih principa. Ideja da se Izrael suočava sa bilo kakvom prijetnjom svom postojanju nije uvjerljiva, iako su prijetnje militarizirane izraelske države palestinskom nacionalnom postojanju i postojanju krhke države poput Libana vrlo stvarne.
Izrael je decenijama etnički čistio Palestince, napadao ih svojom izuzetno superiornom vojnom moći, gradio rasističko društvo i kršio međunarodno pravo i odluke Međunarodnog suda, ali umjesto da se fokusira na primarne žrtve, AG izražava zabrinutost samo za tlačitelje. Nema ni riječi o pravima Palestinaca da budu oslobođeni vojnog napada, krađe zemlje i vode i rasističke diskriminacije. Ovo odražava duboku pristrasnost ugrađenu u američki politički sistem i kulturu, ali je u fundamentalnom sukobu sa liberalnim principima jednakosti i humanosti i neprijateljstva prema rasizmu.
Imajte na umu i da AG kritizira samo Bushovu politiku prema Izraelu i Palestini, a ne politiku Clintona i ranijih američkih administracija, koje su sve podržavale izraelsko etničko čišćenje i rasizam, a preko njihove neprekidne vojne i diplomatske podrške Izraelu bili su ko- odgovoran za višedecenijski neuspjeh u implementaciji međunarodnog konsenzusa o rješenju. Uprkos ovom dosluhu, AG kaže da Sjedinjene Države 'imaju posebnu odgovornost za postizanje trajnog mira na Bliskom istoku.' Da li je u skladu s liberalnim principima pretvarati se da Sjedinjene Države nisu dio problema i izbjegavati eksplicitno spominjanje činjenice da će rješenje zahtijevati zaokret u razmišljanju SAD-a koje se ne fokusira, kao što je ova liberalna izjava, prvo na izraelske interese, i koje je spremno da se suprotstavi moći interesnih grupa koje oblikuju američku politiku?
Treće, 'liberalni odgovor' naglašava da iako 'rat mora biti posljednje sredstvo', upotreba sile je ponekad opravdana, kao u Bosni, na Kosovu i u Afganistanu, ratovi koje potpisnici izričito odobravaju. Međutim, ratovi na Kosovu i u Avganistanu vođeni su direktno kršenjem Povelje UN (videti član 2, Poglavlje I, Povelje Ujedinjenih nacija, jun 1945.) (4), tako da liberalni principi zahtevaju pridržavanje zakona, AG i njihovi saradnici su podržali kršenje ovih principa u ovim slučajevima. Nadalje, oba ova rata pomogla su da se uspostavi pretpostavljeno pravo američkih lidera da pribjegnu nasilju po vlastitom nahođenju, a liberalna podrška ovim ilegalnim ratovima je stoga bila važna karakteristika rušenja tradicionalne barijere nasilju. Suprotno tvrdnjama A-G-a, ova podrška upotrebi sile i nezakonitosti doprinijela je da Bushova 'razorna politika' postane prihvatljiva.
Mišljenje AG-a da su ratovi u Bosni, na Kosovu iu Afganistanu bili “posljednja instanca“ počiva na dubokom nerazumijevanju novije istorije. U Bosni su Sjedinjene Države sabotirale važan Lisabonski sporazum iz 1992. koji bi rano okončao bosanski rat, nikada nisu tražile rešenje na Kosovu i koristile su Konferenciju u Rambujeu isključivo za utvrđivanje ratnih aranžmana jer je Srbima 'trebalo malo bombardovanja “, a njegov napad na Afganistan bio je osvetnički vođen, ilegalan i teško da je bio dizajniran da uhvati Bin Ladena. Ideja da je bilo koji od ova tri rata ili 'posljednje sredstvo' ili 'humanitarna intervencija' počiva na jednostavnom neznanju i volji da se vjeruje (za uvjerljive dokaze, pogledajte Balkansku odiseju bosanskog ratnog pregovarača Lorda Davida Owena [Harcourt Brace: 1995], i Kako se Amerika izvlači s ubistvom kanadskog profesora prava Michaela Mandela [Pluto press: 2004]).
U 'liberalnom odgovoru' se dalje tvrdi da je Bushovo 'naglašeno oslanjanje na vojnu intervenciju nelegitimno i kontraproduktivno', da 'degradira nacionalnu odbranu' i zanemaruje 'imperativnu neophodnost izgradnje međunarodnog poretka koji mirno rješava težnje rastuće moći u Aziji i Latinskoj Americi.” Ali AG ne osporava ogroman vojni budžet Sjedinjenih Država, iako je protivljenje 'tiraniji naoružanja' predstavljeno u klasičnom liberalizmu LT Hobhousea ( 1911)(5), a prijetnja militarizma liberalnim principima trebala bi biti očigledna. AG ne prepoznaje da vojne intervencije potiču iz gigantskog vojnog establišmenta, i sigurno nikada ne bi citirali pitanje Madeleine Albright Colinu Powellu: “Koja je svrha imati ovu vrhunsku vojsku... ako možemo? da ga ne koristim?“ Ali politička ekonomija SAD-a je sada izgrađena na ogromnom vojnom establišmentu, s američkim vojnim troškovima koji se kreću oko polovine ukupnog globalnog ratnog vođenja, i uz podršku i demokrata i republikanaca, tako da AG i njihovi kolege to takođe uzimaju kao dato, kršeći osnovne liberalne principe.
Jedan od potpisnika izjave AG, Michael Tomasky, izvršni urednik The American Prospect, objasnio je da se demokrate moraju dokazati u pogledu nacionalne sigurnosti tako što će snažno podržavati 'promociju demokratije' kao nacionalni cilj (u svom poglavlju u George Packeru , Borba je za demokratiju [Harper Perennial: 2003]). Vjerovatno u rukama demokrata neće biti 'pogrešnih primjena' u upotrebi sile, a izjava Olbrajtove koja sugerira spremnost na upotrebu sile može se zanemariti. Ovo će pomoći da se opravda ugrađeni ogromni vojni budžet i obezbediće pokriće za imperijalnu projekciju moći pod odgovarajućim pokroviteljstvom (Bush takođe voli promociju demokratije, ali je sklon pogrešnim primenama). Dakle, struktura moći diktira intervencionu spoljnu politiku i problem za liberale je da konstruišu svoje karakteristično obrazloženje za intervencionizam koji je verovatno kompatibilan sa liberalnim vrednostima i neće biti „recept za imperiju.“ (Pogledajte moj „George Packer“). i borba za podršku imperijalizmu,” ZNet komentar, 28. januara 2005.)(6)
AG kaže da 'Pogrešna primjena vojne moći također ugrožava američku slobodu kod kuće'. Vjerovatno njegova odobrena primjena - koju je odobrio A-G - ne predstavlja prijetnju američkoj slobodi. Ali "dobri momci" (demokrate) nisu uvijek na vlasti i uvijek su pod pritiskom da pokažu da nisu slabi u pogledu "sigurnosti", kako bi, suprotno AG-u i Tomaskyju, mogli ' „pogrešno primjenjuju” vojnu moć onoliko često koliko i republikanci (demokrata je eskalirao rat u Vijetnamu 1962., a demokrata nasljednik nas je uveo u taj rat punog razmjera 1965.).
Ukratko, imperijalna i militarizovana država će nemilosrdno koristiti svoju vojnu moć, a povratni efekti ovog hroničnog ratovanja neizbežno će za sobom povući zadiranje u domaću slobodu. Ali AG se ne može suočiti s ovim dubljim odnosom i izazvati militarizam i imperijalnu državu. Oni se tome prilagođavaju, a u tom procesu 'liberalni principi' bivaju kompromitovani i odbačeni, a liberali zapravo služe kao 'korisni idioti' imperijalne države.
bilješke
(1) http://www.lrb.co.uk/v28/n18/judt01_.html
(2) http://www.prospect.org/web/page.ww?section=root&name=ViewWeb&articleId=12124
(3) http://www.prospect.org/web/page.ww?section=root&name=ViewWeb&articleId=12123
(4) http://www.un.org/aboutun/charter/chapter1.htm
(5) http://socserv2.mcmaster.ca/~econ/ugcm/3ll3/hobhouse/liberalism.pdf
(6) http://www.zmag.org/sustainers/content/2005-01/28herman.cfm