Prije uvodnih špica, 'Dobri pastir' nam pokazuje djeliće mutne i misteriozne audiovizuelne trake. Kako se film odvija, slojevi se nastavljaju razvijati, poput briljantne kombinacije Antonionijevih izmišljenih fotografija u 'Blow-Up' i Zapruderove trake iz stvarnog života o atentatu na Kennedyja. Ali u audio snimci je ugrađena istorijska fikcija o invaziji na Kubu u Zaljevu svinja (BahÃa de Cochinos) koju ni sami filmaši ne mogu shvatiti. Ipak, audio kaseta ljubavnika koji šapuću tajne o 'BahÃa de Cochinos' je fascinantan poziv da se prodre u srž Centralne obavještajne agencije, a 'Dobri pastir' donosi.
Gledaoci na 2,250 ekrana širom Sjedinjenih Država vide CIA-u kao otrovnu močvaru moralne korupcije i psihičke izopačenosti. Nakon što izađe iz najbližeg multipleksa, film će ponovo ili prvi put vidjeti više ljudi na DVD-u. Putovat će u inostranstvo do strane publike, mnoge od njih u zemljama koje su bile žrtve CIA-e.
Da bi prikazao kult tajnovitosti naše tajne vlade, 'Dobri pastir' čini invaziju na Zaljev svinja iz aprila 1961. uporištem za svoja otkrića. U prvoj sceni nalazimo čovjeka kako pedantno stavlja model broda u vrč dok sluša radio prijenos predsjednika Johna F. Kennedyja na konferenciji za novinare prije invazije.
Taj čovjek je službenik CIA-e Edward Wilson, zasnovan na James Jesus Angletonu, CIA-inom direktoru kontraobavještajne službe u vrijeme invazije, i na Richardu Bissellu, Jr., CIA-inom šefu operacije Bay of Pigs. Čuo je kako Kennedy obećava ono što i on i predsjednik znaju da je laž: nijedan Amerikanac neće biti uključen ni u kakvu akciju protiv Kube. Već je navodna supertajna invazija postala javna tajna. Čitav svijet se budio sa stvarnošću da je CIA planirala invaziju na Kubu i obučila kubanske iseljenike kao svoju proxy vojsku.
Budući da je njihova invazija neizbježna, Wilson i drugi agenti CIA-e kreću iz Washingtona na lokaciju na obali bliže Kubi kako bi bili spremni za brzi, pobjednički tranzit do Havane. Iz njihovog štaba doživljavamo invaziju i brzi poraz.
Umjesto slavljeničkog ručka na terenu 'El Comandantea' kako su očekivali, agenti se suočavaju sa realnošću odbrane Kube. Ujutro nakon invazije, 17. aprila, američki avioni B-26 (farbani da izgledaju kao kubanski B-26) su oboreni u 'iznenadnom napadu' pravih kubanskih aviona. Vidimo dokumentarne snimke broda koji gori, premijera Fidela Castra koji stiže na mjesto invazije, osvajača koji se predaje i Castra koji najavljuje pobjedu. Gotovo je, manje od 72 sata nakon što je počelo. Ogromna publika za ovaj film upravo je odgledala stvarne scene onoga što je vjerovatno prvi veliki poraz američkog imperijalizma.
Wilson stoji na plaži i gleda preko vode prema Kubi u zaprepaštenoj nevjerici. Čujemo: 'Znali su gdje da nas nađu.' Ovo postaje centralna misterija filma: ko je rekao Kubancima da će se invazija dogoditi na BahÃa de Cochinos? Ovi obavještajci, arogantni čak i u porazu, vjeruju da je curenje informacija o mjestu sletanja dovelo do pobjede Kube.
Na znak, paket sa audio trakom stiže iz nepoznatog izvora (kasnije saznajemo da je došao od sovjetske obavještajne službe). Tehnička služba CIA-e počinje dešifrirati. Njihova stručnost je standardna teritorija špijunaže-film-007.
Ali stručnost filmaša u korištenju ovog izmišljenog curenja informacija kao veze intriga je impresivna. Film se vrti oko invazije na Zaliv svinja, ronjenja u prošlost, izrona, ponovnog ronjenja, demonstrirajući iznova i iznova zašto CIA mora biti tajna. Transparentnost bi otkrila njegove zablude, dvoličnost, aroganciju, okrutnost, ubojstvo, korupciju, nekompetentnost i običnu glupost, a sve to je izloženo u 'Dobrom pastiru'.
Davne 1925. godine kada je Wilson imao šest godina jer mu je otac izvršio samoubistvo, a sljedeće 1939. godine kao student na Yaleu, Wilson je neko ko je mogao krenuti drugim putem. Ali upada u pogrešnu gomilu. Na Yaleu lišenom žena, nalazimo Wilsona kako pjeva 'I'm Called Little Buttercup' u izvedbi HMS Pinafore. U pozadini dok skida šminku, regruter za Skull & Bones mu šapuće preko ramena (zavodljivo, poput šapata na audio snimci), 'Lobanja i kosti: prihvatiti ili odbiti?' "Prihvatam."
Wilson se zamalo povlači iz Bonesmena kada jedan ležerno urinira na njega sa balkona dok se gol rva u blatu tokom obreda inicijacije, ali ovo su sada njegovi prijatelji, njegova 'braća za život', kaže mu jedan. Dakle, on je tu, član elitnog tajnog društva momaka bratstva koji postaju sve veća mreža utjecajnih ljudi, uključujući predsjednike poput Williama Howarda Tafta, Georgea HW Busha koji je bio direktor CIA-e prije nego što je postao predsjednik, i njegov sin George W. Bush kao i budući predsjednici poput senatora Johna Kerryja i zvaničnici CIA-e poput Richarda Bissela.
Gledamo kako Skull & Bones inkubira bratstvo u tajnosti vladajuće klase i koliko moćan ovaj kult postaje u Americi nakon Drugog svjetskog rata. Iz mreže Bonesmena, Wilson je regrutovan u Ured za strateške usluge (OSS), još jedno elitno tajno društvo koje se bori u Dobrom ratu protiv fašizma. U Londonu Wilson uči od britanske obavještajne službe umijeću 'crne propagande'. Smiješi se dok potpisuje širenje glasina da Hitler ima sifilis. Kako lako laži o Hitleru mogu postati život laži.
'Dobri pastir' nije akcioni film. CIA-u doživljavamo iznutra. Kako tajnovitost rađa više tajnovitosti, laži više laži, izdaje više izdaje. Kako biće određuje svijest. Više puta ponavljan da u svom poslu nikada nikome ne može vjerovati, Wilson nije u stanju da se bezbedno poveže ni sa jednim drugim ljudskim bićem – svojom ženom, svojim sinom, gluvom ženom s kojom je mogao imati drugačiji život. U poslijeratnom Berlinu jednom vjeruje nekome - sekretarici koju odvodi u krevet da bi sljedećeg jutra prije doručka shvatio da je njen slušni aparat mikrofon. Wilson je slobodan da se poveže samo sa svojim tajnim obmanama. Shodno tome, on je više nego spreman da se pridruži Centralnoj obavještajnoj agenciji kada Bill Sullivan (na osnovu Williama 'Wild Billa' Donovana, kojeg je predsjednik Roosevelt izabrao da osnuje OSS) dođe u njegov dom i kaže mu da će Sovjeti biti u našem dvorištu- osim ako nemamo novu obavještajnu agenciju. Wilson će biti šef kontraobavještajne službe CIA-e u ratu protiv komunizma.
CIA lako ruši latinoameričku vladu koja je previše prijateljska sa Sovjetskim Savezom i koja se doživljava kao prijetnja američkim interesima kafe (čitaj United Fruit u Gvatemali). Na božićnoj zabavi nakon toga, Salivan kaže Wilsonu i ostalim okupljenim agentima da "svi mogu biti ponosni" na ono što su uradili. Iako nije precizno zasnovana na rušenju izabrane vlade Gvatemale 1954. godine od strane CIA-e, ova pobjeda, kao i stvarna u Gvatemali, doprinosi CIA-inoj iluziji da će i rušenje kubanske vlade biti lako.
'Dobri pastir' je beskompromisan u prikazu ovog stalnog neznanja i arogancije. Wilson sjedi za svojim stolom, naizgled glavni. Ali dvoje ljudi u kancelariji s njim obojica su sovjetski dvostruki agenti koji razmjenjuju ljubaznosti i tajne, a da Wilson nema pojma. Wilson se ljubazno smiješi dok britanski dvostruki agent (po uzoru na Kim Philby) poklanja nedavnom sovjetskom 'prebjegu' kopiju Uliksa Jamesa Joycea, koji u svojim obavezujućim tajnim dokumentima sadrži za 'prebjega', koji je varalica.
To je jedna od mnogih scena u ovom filmu koja, gledajući unazad, postaje briljantna. Vilson je toliko prevaren da kada se pojavi pravi Valentin Mironov, Vilson gleda pored lažnog Mironova dok je pravi Mironov mučen na isti način na koji smo sada videli mučene zatvorenike u Abu Graibu. Krvavo ga tuku i skidaju do gola, dok mu prekrivenu glavu polivaju vodom. Ali on i dalje insistira da je on Valentin Mironov. Od Vilsona se traži odobrenje za upotrebu nove droge, LSD-a. Čovjek sa malo riječi, Wilson kima glavom u znak pristanka. Spotaknuvši se na LSD, prebjeg skoči kroz prozor u smrt.
Ovo podsjeća na naučnika američke vojske Franka Olsona, kome je dozirao LSD bez njegovog znanja u jednom od CIA-inih MKULTRA eksperimenata u kontroli uma 1953. Nekoliko dana kasnije Olson je ili pao, skočio ili je bačen s prozora u smrt . Osim toga, to je odjek ozloglašene pogrešne identifikacije KGB-ovog prebjega Jurija Nosenka, kojeg je CIA zatvarala i ispitivala više od tri godine.
'Dobri pastir' svoju ogromnu publiku izlaže dubinama CIA-e, uvijek se vraćajući na tu audio-snimku iz aprila 1961. i potragu za curenjem. Konačno, Wilson otkriva, ne govoreći nikome drugome, identitet bijelca koji je šapnuo 'BahÃa de Cochinos' svom afričkom ljubavniku, za kojeg se ispostavilo da je radio za KGB. Budući da vjeruje da je curenje informacija omogućilo Sovjetskom Savezu da spriječi CIA-u da 'povrati Kubu' i možda dijelom zbog svog rasizma, Wilson ubija nevjestu svog sina i vlastito nerođeno unuče.
Curenje Edwarda Wilsona, Jr., je fikcija. Ali šta da je došlo do takvog curenja iz stvarnog života? Da je izvor, čak i pouzdani izvor, prijavio da će se osvajači iskrcati u Zaljevu svinja, Kubanci ne bi bazirali odbranu svog ostrva na nečemu što bi tako lako moglo biti trik. Studenti Drugog svetskog rata znaju kako je Hitler bio prevaren verujući da će savezničko iskrcavanje na dan D biti u Pas de Kaleu, a ne u Normandiji. Zapravo, kao što bi se pretpostavilo, CIA je imala plan za diverzantski napad u provinciji Oriente na istoku i lažni napad u Pinar del RÃo na zapadu.
Fidel Castro se nije oslanjao na obavještajne izvještaje sovjetskih agenata ili bilo koga drugog u pripremama za invaziju koju je očekivala ne samo Kuba, nego i cijeli svijet koji razmišlja. Tek što je predsjednik Dwight Eisenhower u martu 1960. tajno naredio direktoru CIA-e Allenu Dullesu da organizira i obuči kubanske iseljenike za invaziju, Kuba je saznala za plan i znala da će Gvatemala biti korištena za kamp za obuku. Kuba je imala čitavu godinu da se mobiliše i organizuje da odbije invaziju i odbrani nezavisnost koju je konačno postigla.
Prije, tokom i nakon te godine, protiv ostrva su se stalno vršile sabotaže, infiltracije, atentati i dezinformacije. U maju 1960. CIA-in Radio Swan je počeo da emituje program na Kubi. Skull & Bonesman Richard Bissell, profesor na Yaleu koji je postao šef tajnih operacija CIA-e, zatražio je pomoć za ubistvo premijera Castra, što je u septembru dovelo do regrutovanja bosova organiziranog kriminala Johna Rosellija, Momo Salvatorea (Sam) Giancana i Santo Trafficante Jr.
Šefovi kriminala su zatražili pomoć 'veoma aktivnih' kubanskih iseljenika u Majamiju. Ali Kuba je oduvek imala odlične izvore unutar desničarskih krugova kubanskih iseljenika i odlično obezbeđenje na samom ostrvu; pa su pokušaji atentata (kao stotine pokušaja od invazije) propali. 28. septembra, kada su četiri bombe eksplodirale dok je Castro govorio na masovnom skupu u Revolution Plazi, predložio je stvaranje Komiteta za odbranu revolucije (CDR), koji su brzo postali oslonac odbrane.
Ministar vanjskih poslova Raúl Roa GarcÃa je 7. oktobra izjavio da CIA obučava iseljenike i plaćenike u Gvatemali za agresiju na Kubu. Kuba je 18. oktobra podnijela zvaničnu žalbu Ujedinjenim nacijama optužujući američku vladu za zračnu agresiju. Dana 20. oktobra, The New York Times je izvijestio da je 29. septembra iz američkog aviona bačeno oružje iz aviona američke registracije koji je dolazio iz Sjedinjenih Država i kojim su pilotirali američki "avijatičari". Od 8. do 10. oktobra to oružje je zaplijenjeno u Escambrayu i uhapšeno je preko stotinu kontrarevolucionara.
Generalna skupština UN-a je 1. novembra odbila 45 prema 29, uz 18 uzdržanih, zahtjeve Kubanskog i sovjetskog bloka za raspravu o optužbama Kube da Sjedinjene Države planiraju invaziju. Ambasador Washingtona u UN-u James Wadsworth nazvao je optužbe Kube 'monstruoznim izvrtanjima i čistim lažima'. Predstavnik Gvatemale rekao je da je Kuba kriva za agresiju, navodeći kao primjer 'agresije' davanje azila Kube 1960. bivšem predsjedniku Gvatemale Jacobu Arbenzu, kojeg je CIA zbacila. Ovo jednostrano glasanje dogodilo se u vrijeme kada je Washington imao virtualnu kontrolu nad Generalnom skupštinom, prije različitih antikolonijalnih pobjeda koje su promijenile prirodu Generalne skupštine i dovele do napora SAD-a da umanje važnost Skupštine i unaprijede Vijeće sigurnosti gdje je Washington imao veto.
Pošto je bilo jasno da Vašington planira invaziju, Kuba je počela da dobija oružje, uključujući i protivavionsko oružje, od Sovjetskog Saveza. U znak onoga što bi Washington mogao očekivati, posebno u Latinskoj Americi, ako njegova uloga u invaziji postane općepoznata, oko polovice gvatemalske vojske, predvođene oko 120 oficira, pobunilo se protiv režima Miguela YdÃgorasa Fuentesa. Jedan od njihovih motiva bilo je protivljenje korištenju njihove zemlje kao baze za invaziju na Kubu. Da bi ugušila tu pobunu, CIA je koristila svoje bombardere B-26 kojima su upravljali kubanski iseljenici koje je CIA obučavala da napadnu Kubu.
U jeku pripreme ostrva za odbranu, Kubanci su 1. januara 1961., na drugu godišnjicu pobede Revolucije, pokrenuli Nacionalnu kampanju opismenjavanja koja je za godinu dana smanjila nepismenost sa 25 odsto na 3.9 odsto, postavši model za druge zemljama. Očigledno analitičari CIA-e nisu mogli shvatiti da bi ovakvo poboljšanje života kubanskog stanovništva očigledno dovelo do podrške vladi, a ne do pobune podrške osvajačima koje je CIA pokušala organizirati i na koju je računala.
Dana 2. januara u Vijeću sigurnosti UN-a, ministar vanjskih poslova GarcÃa je formalno optužio da američka vlada priprema invaziju i osudio američku ambasadu u Havani za špijunažu. Sledećeg dana Vašington je prekinuo diplomatske odnose sa Kubom. Dva dana kasnije Vijeće sigurnosti je bez glasanja odbacilo optužbe Kube da se planira invazija. Od 7. do 9. januara više oružja bačenog iz američkih aviona zaplijenjeno je u Pinar del RÃo i Escambrayu. Dana 19. januara sedam američkih plaćenika je zarobljeno dok su pokušavali sletjeti u Pinar del RÃo.
Kada je Kenedi inaugurisan 20. januara, pozvao je američke protivnike da 'iznova počnu potragu za mirom'. Kastro je odgovorio da je Kuba spremna da "počne iznova" u odnosima sa Vašingtonom i da će sačekati sledeći potez Kenedijeve administracije. Kuba je započela demobilizaciju milicije koja je 24 dana ranije bila stavljena u pripravnost 18 sata. Ali Kenedi je znao za planove invazije i pre nego što je pobedio na predsedničkim izborima u novembru. Obaviješten je o invaziji čim je pobijedio Nixona i primio je intenzivne brifinge jednom na funkciji. Kenedi je 25. januara na svojoj prvoj konferenciji za novinare rekao da nema planova za obnavljanje diplomatskih odnosa sa Kubom. U svom obraćanju o stanju u Uniji 30. januara, Kennedy je izjavio da su 'komunistički agenti' 'uspostavili bazu na Kubi.' Kuba je ponovo aktivirala miliciju.
U februaru je CIA uvela na Kubu glavne infiltratore poput Felixa RodrÃgueza, koji je kasnije morao da se krije u venecuelanskoj ambasadi pet meseci dok nije mogao da pobegne sa Kube. Nastavio je kao agent CIA-e na sceni u Boliviji kada je Che Guevara pogubljen u oktobru 1967. Kasnije je bio agent CIA-e u Vijetnamu i El Salvadoru gdje je pružao podršku 'kontrašima' u borbi protiv sandinističke vlade u Nikaragva. Hvali se kako je svoju fotografiju sa Gevarom pokazao potpredsjedniku Georgeu Bushu i ostaje 'veoma aktivan' u Majamiju.
Kubanski mediji su 28. februara upozorili da se planovi invazije nastavljaju. CIA je navodno ometala objavljivanje članaka u američkim medijima o tim planovima, uključujući veliki članak Davida Kraslowa iz Miami Heralda koji nije štampan.
U martu je Kennedyjeva administracija odbila ponudu Brazila da posreduje između Havane i Washingtona. Dve organizacije kubanskih iseljenika su 20. marta formirale Revolucionarni savet sa ciljem da uspostave privremenu vladu Kube na kubanskoj teritoriji koju će priznati strani narodi. New York Times je 22. marta objavio da su te organizacije vršile sabotažu na Kubi.
Na mobilizaciji kubanskog naroda za neminovnu invaziju, Che Guevara je nedavno ubistvo premijera Konga Patricea Lumumbe nazvao 'primjerom onoga što je carstvo sposobno učiniti kada se borba protiv njega vodi na čvrst i trajan način .' Kubanci su se pripremali za invaziju. Premijer Castro je naredio da se postave milicije veličine voda postave na svim mogućim tačkama invazije. Ostrvo Pines (kasnije Ostrvo mladosti) postalo je neosvojivo. Znajući da će CIA planirati da uništi kubansko ratno vazduhoplovstvo, Kuba je na vidjelo stavila avione koji nisu bili upotrebljivi. Aktivni avioni su bili bazirani na raštrkanim lokacijama, kamuflirani i zaštićeni protivavionskim oružjem.
Dana 7. aprila, New York Times je objavio članak o planu invazije. Presječen sa četiri stupca na jednu kolonu nakon pritiska Bijele kuće, izostavio je originalno spominjanje uloge CIA-e. Ali je rečeno da 'stručnjaci' obučavaju 'anti-Kastrove snage' u Gvatemali, Floridi i Luizijani. Izvještava da je obuka 'otvorena tajna' u Miamiju i da kurirski čamci 'voze virtuelni šatl između obale Floride i Kube noseći upute, oružje i eksploziv.' Tajms je 11. aprila izvijestio da je Kennedyjeva administracija podijeljena oko toga 'koliko daleko ići u pomaganju' Kubancima da svrgnu kubansku vladu, ističući da bi američka vojna pomoć prekršila i Povelju UN-a i Povelju Organizacije američkih država (OAS). ).
Eksplozija je 13. aprila uništila robnu kuću u Havani El Encanto, ubivši Fe del Vallea, jednog od mnogih ljudi ubijenih u aktima sabotaže. Sedamnaest godina kasnije na sudu održanom u Havani, Philip Agee, koji je do tada napustio CIA-u, ispričao je kako su agenti CIA-e stavljali dinamit u lutke na policama u magacinu.
U subotu, 15. aprila, CIA-ini bombarderi B-26 počeli su da 'ublažavaju' bombardovanje Kube. Nakon dnevnih napada, CIA je vjerovala da je zbrisala kubansko ratno zrakoplovstvo. Očigledno niko od CIA-inih navodno pametnih infiltratora, poput Félixa RodrÃgueza i Joséa Basulta, nije imao mogućnost obavijestiti CIA-u da su zračni napadi propali. Zapravo, zračni napadi su imali svrhu informiranja Kube i ostatka svijeta da je invazija neizbježna.
CIA-in fijasko je bio u toku. Tog prvog dana, 15. aprila, kada su piloti koje plaća CIA doletjeli na Kubu iz Nikaragve, jedan pilot, Mario Zuñiga, odleteo je svojim B-26 u Majami i predstavljao se kao prebjeg donoseći svoj kubanski plan na Floridu. Na hitnoj sjednici Političkog komiteta Generalne skupštine UN-a, ministar vanjskih poslova GarcÃa je optužio da su zračni napadi bili 'prolog invazije velikih razmjera', dok je američki ambasador Adlai Stevenson negirao umiješanost SAD-a i pokazao fotografiju 'prebjega' B-26 da potkrepi njegov slučaj. U međuvremenu, novinari na Floridi su shvatili da je Zuñigina priča puna rupa kao i njegov B-26, koji je CIA upucala prije nego što je napustio Nikaragvu. Stevenson je kasnije tu sjednicu UN-a nazvao "najponižavajućim iskustvom" u svom javnom životu, rekavši da se osjećao "namjerno prevarenim" od strane vlastite vlade. Prokubanske, antivašingtonske demonstracije počele su širom svijeta, posebno u Latinskoj Americi.
Sljedećeg dana, u nedjelju, na masovnoj sahrani za sedam Kubanaca ubijenih u subotnjim bombaškim napadima, Castro je po prvi put definisao Kubansku revoluciju kao socijalističku. Rekao je da su snage za invaziju na putu.
U sitne sate ponedjeljka, 17. aprila, Brigada 2506 uspjela je izvući neke ljude na plažu u Playa Girón. Brigadu je, navodno, potpuno kubanski predvodio agent CIA-e Grayston (Gray) Lynch. Bio je prvi čovjek na plaži i prvi koji je pucao iz pištolja. Ništa nije išlo po planu. Manja invazija koja je trebala da odvrati pažnju u Orijenteu prekinuta je kada su vođe te ekspedicije ugledale kubanske branioce.
U ranu zoru, kubansko ratno vazduhoplovstvo krenulo je u akciju - 'iznenadni napad' koji vidimo u dokumentarnom snimku prikazanom u 'Dobrom pastiru'. Kubanski avioni oborili su dva CIA-ina B-26. Kubanskom ratnom vazduhoplovstvu je naređeno da napadne brodove koji gledaju na Playa Larga i Playa Girón, dve plaže u Zalivu svinja. U filmu vidimo kako jedan brod gori. Zapravo, tog jutra 17. aprila dva broda, Houston i RÃo Escondido, koji su nosili osvajače sa svojim zalihama, stavljena su iz pogona.
U početku, Fidel Castro nije mogao biti siguran da je glavna invazija bila u Zaljevu svinja. Ali kada je shvatio da iskrcavanje nije bilo ometanje, posvetio je svoje glavne snage, uključujući i sebe, u tu bitku. Kasnije je došlo do lažnog izvještaja da je invazija u Zaljevu svinja bila samo finta i da se glavno iskrcavanje odvijalo u Pinar del RÃo, ali je smetnja bila privremena.
Do srijede, 18. aprila, invazija je išla toliko loše da je Richard Bissell ovlastio šest američkih pilota da napadnu sa tri bombardera naoružana napalmom i visokom eksplozivom. Četiri pilota su poginula. Kubanci su pronašli jedno tijelo i upotrijebili ga sljedećeg dana kao dokaz američke uloge.
Kao na dokumentarnom snimku prikazanom u 'Dobrom pastiru', premijer Castro je u četvrtak, 19. aprila, najavio pobjedu. Među više od 1,000 zatvorenika bili su muškarci koji su ranije na Kubi imali 914,859 hektara zemlje, 9,666 kuća, 70 fabrika, 5 rudnika, 2 banke i 10 šećerana. Predsjednik Kennedy je 20. aprila rekao da Washington neće dozvoliti komunistima da preuzmu Kubu.
Kubanski iseljenici su 21. aprila kritizirali CIA-u zbog neadekvatnih konsultacija sa njihovim grupama i za nastavak invazije, iako je Agencija posljednjih sedmica bila upozorena da nije sazrelo vrijeme. Uprkos brojnim konsultacijama i stalnim pokušajima od aprila 1961. godine, vrijeme za 'vraćanje Kube' nikada nije sazrelo. Šteta što 'Dobri pastir' nije mogao prikazati ovu istoriju. Ali naravno da jeste, nikada ne bi svirao na multipleksima. A njegova ogromna publika nikada ne bi mogla vidjeti njegovu čudesnu dramatizaciju unutarnjih svetinja carstva.