Probijanje zida koji je izgradio Izrael koji dijeli pojas Gaze od Egipat donio je kritično olakšanje za populaciju od 1.5 miliona Palestinaca Izrael bio zatvoren u svojevrsnom zatvoru od januara 2006. To zaključavanje je pooštreno u junu 2007., a početkom prošle sedmice stvorilo je rastuću humanitarnu krizu jer je Izrael potpuno prekinuo pristup i izlazak iz Gaze ograđene zidinama i zaustavio ključne zalihe goriva, hrane i već oskudnih lijekovi i medicinska oprema. Gađajući zid, a ne egipatske graničare, Hamas je također zadržao fokus na infrastrukturi okupacije, a ne na osoblju. Otvaranje zida i prelazak granice od strane stotina hiljada nisu služili samo za obezbeđivanje hrane i lekova; oni su predstavljali kolektivne podvige narodnog prkosa i povratka ljudskih i socijalnih prava.
Ali, urušavanje graničnog zida između Gaze i Egipta također je pokrenulo niz značajnih promjena moći na međunarodnoj, regionalnoj i unutrašnjoj palestinskoj političkoj sceni, pomaka koji imaju potencijal za pozitivne i opasne posljedice
U međunarodnoj i regionalnoj areni sada je mnogo teže održavati Američki i kampanju za izolaciju Hamasa koju podržava Izrael. Dok je egipatska vlada jasno stavila do znanja da preferira palestinsku vladu predsjednika Mahmouda Abbasa koju podržavaju SAD na Zapadnoj obali, Kairo prepoznao je potrebu za razgovorom s Hamasom i otvorio komunikaciju s vodstvom Hamasa kako bi razgovarao o ponovnom sticanju privida kontrole nad trenutno haotičnom granicom. Do sad Egipat nije iskoristio priliku da olakša nastavak pregovora o palestinskom jedinstvu između Hamasa sa sjedištem u Gazi i West Bank vođstvo Fataha, dogovarajući umjesto toga odvojene sastanke sa svakom stranom, ali takva vrsta unutrašnjeg procesa palestinskog jedinstva može se još pojaviti. Novi proces jedinstva bi značajno ojačao borbu za ostvarivanje nacionalnih i ljudskih prava Palestinaca.
Izrael nastavlja da odbacuje Hamas kao političko vođstvo, istovremeno izričući kolektivne kazne, zabranjene Ženevskim konvencijama, protiv čitavog Gaza stanovništva, od kojih je 50% mlađe od 14 godina. ali Izrael takođe ima interes – uglavnom nepriznat, iako je nedavno objavljen od strane nekoliko vodećih vladinih zvaničnika – da Egipat "preuzmi odgovornost" za zadovoljavanje humanitarnih potreba Gaza stanovništva. Izrael je od ljeta 2005. godine, kada je povukao svoje okupatorske vojnike i naseljenike sa teritorije Gaze, tvrdio da više nije odgovoran za uslove života u Gazi jer "više ne okupira" teritoriju. Ali to je bila laž. Međunarodno pravo definira okupaciju u kontekstu vanjske sile koja kontrolira granice i teritoriju – što Izrael nastavio da radi, kroz kontrolu Gazagranice, granični prelazi, vazdušni prostor, obalne vode, podzemlje, ekonomija, struja – i kroz stalne vojne napade, atentate i racije hapšenja. Gaza ostaje zauzeto. (Postoji zanimljivo pitanje u vezi s Hamasovim političkim legitimitetom, uprkos neprihvatljivoj militarizaciji njihove borbe s Fatahom prošlog ljeta. Ako većina stanovnika Gaze vjeruje da je vlada predvođena Hamasom u Gaza je opresivna ili ekstremistička, tjerajući islamizaciju na nevoljnu populaciju, jednostavno bi iskoristili priliku da ostanu u Egipat kada su prešli granicu. Ali to se nije dogodilo.)
Izrael nada se da ako Egipat „preuzima“ nabavku goriva, hrane, lijekova itd Gaza, da Izrael više se neće suočavati s kritikama od strane humanitarnih organizacija i organizacija za ljudska prava, i nekako će biti isključene. Dakle, iako postoji stalna zabrinutost izražena u Izrael kada je u pitanju dopuštanje građanima Gaze slobodnog prolaza na i iz vlastite teritorije, mnogi Izraelci nisu baš potajno zadovoljni perspektivom Egipat ponovno angažovanje u Pojasu Gaze.
Slično tome, Američki nastavlja sa pritiskom Egipat, nježno, ponovo zatvoriti granicu i ponovo uspostaviti kontrolu nad ulaskom i izlaskom na i iz nje Gaza. Ali to Američki pritisak je ublažen kontinuiranom zavisnošću Bushove administracije od Egipat za podršku (ili barem za sprečavanje velikih protivljenja) za Američki rat u Irak, a posebno za Egipat's ulogu u održavanju regionalne arapske podrške za eskalaciju protiv Iran. Dakle Američki traži, a ne zahtijeva, usklađenost od Kairo.
Čini se da najveći pritisak na egipatsku vladu zapravo ne dolazi iz Washingtona ili Tel Aviva, već iz Kairo ulicama. Demonstranti su zahtijevali da predsjednik Mubarak dozvoli da granica ostane otvorena. I uprkos određenim tenzijama između palestinskih kupaca i egipatskih vlasnika prodavnica kada je vlada odbila da dozvoli lokalnim egipatskim prodavnicama da ponovo zalihe svoju robu, ogromno javno mnijenje u Egipat čini se da je to snažna podrška da se stanovnicima Gaze omogući otvoren pristup Egipat, kako iz humanitarnih tako i iz političkih razloga. Suočavajući se s tim javnim izazovom, Mubarak će vjerovatno olako pogaziti Palestince. Srednjoročno, egipatski aranžman s Evropskom unijom o "nadziranju" otvorenog prelaza Gaza-Egipat, vjerovatno s manje očitom izraelskom kontrolom nego u ranijim verzijama, i s palestinskom stranom koju zajednički kontroliraju dva dijela palestinske vlasti (predsjedništvo sa Zapadne obale predvođeno Fatahom i parlament u Gazi pod kontrolom Hamasa) bi mogao biti rezultat.
Ovisno o tome kako izgleda novi granični aranžman, mogao bi rezultirati značajnim (barem privremeno značajnim) pomakom u političkoj geografiji Gaza i okupiranih Palestina kao cjelina. Takav ishod mogao bi imati nekoliko pozitivnih rezultata. To bi moglo ublažiti najgoru humanitarnu krizu koja je nametnuta Gaza od pobjede Hamasa na parlamentarnim izborima u januaru 2006., dopuštajući ljudima i robi slobodan pristup i izlazak iz Gaza. To bi omogućilo određeni potencijalni oporavak uništenog poljoprivrednog sektora Gazane. I mogao bi biti moguć korak ka većoj integraciji oslabljene palestinske ekonomije s egipatskom i drugim arapskim ekonomijama, umjesto da se oslanja samo na odnose s enormno većom i bogatijom izraelskom ekonomijom. I na kraju, takav pomak bi u najmanju ruku uzdrmao politički zastoj koji je godinama bio uglavnom paralizovan.
Ali postoje i ozbiljne opasnosti. Trajno, ili čak srednjoročno otvaranje između Gaza i Egipat ima potencijal povratka u period 1948-1967, nakon palestinske nakbe, ili katastrofe, koja je rezultat stvaranja Države Izrael, kada Egipat zadržao vojnu kontrolu nad Gaza. Iako to nije ista vrsta vojne okupacije Izrael nametnuta od 1967. godine, egipatska kontrola svakako je ograničavala potencijalni politički i ekonomski razvoj Gaza. Što je najvažnije, vezano za Egipat Gaza bi konsolidovao rascep koji razdvaja Zapadnu obalu i istočni Jerusalim Gaza – dalje razdvajanje sektora već nasilno podijeljene palestinske nacije. Ovisno o Egipatstava, svakako postoji opasnost da bi ga neki dijelovi međunarodne zajednice mogli slijediti Vašington's vjerovatno vodi u odobravanju Izraeltvrdi da više nije bila okupatorska vlast u Gaza, potkopavajući tako palestinska prava zajamčena međunarodnim pravom i rezolucijama UN-a.
Interno, unutar palestinskog društva, probijanje zida i masovno učešće u "bezgraničnom" prelazu, dali su ogroman poticaj društvenoj i političkoj mobilizaciji. Nivo uključenosti – UN su procijenile da je čak polovina od 1.5 miliona stanovnika Gaze možda prešla u Egipat – pokazao je potencijal da se na nacionalnom nivou obnovi ona vrsta narodnog pokreta otpora koji je karakterizirao prvu palestinsku intifadu ili ustanak. Ta mobilizacija, od kraja 1987. do 1993., dovela je u aktivan politički život bukvalno svaki sektor društva – žene, djecu, starce, poljoprivrednike, medicinske radnike, sindikate, kulturne radnike – i unutrašnje „uzdrmanje“ palestinskog društva što je rezultiralo bilo je zapravo važnije u izgradnji otpora od simboličnog bacanja kamena djece.
Drugi ustanak je počeo 2000. godine u mnogo težim uvjetima, uključujući vodstvo koje je bilo mnogo više odozgo prema dolje od temelja odozdo prema gore i jedinstveno vodstvo koje je karakteriziralo prvu intifadu. Druga intifada je također bila mnogo više fenomen milicija i oružanih akcija nego primjer narodne mobilizacije; velika većina Palestinaca nije bila direktno uključena kao što je to bio slučaj tokom prvog ustanka. (I nije beznačajno da su većina mladića od dvadesetak i nešto godina koji su činili revolveraše druge intifade, bili mališani i mala deca tokom prvog ustanka – premladi da se sećaju narodne mobilizacije, ali dovoljno stari da se sete svojih očeve i stariju braću tukli, hapsili, ponižavali izraelski okupacioni vojnici.)
Najbliža stvar popularnoj mobilizaciji prve intifade bile su akcije nenasilne građanske neposlušnosti koje se godinama nastavljaju širom dijelova Zapadne obale – na mjestima kao što su Bi'ilin i naselje Har Homa, i drugdje gdje su lokalni Palestinci pridružio se međunarodnim predstavnicima i nekim Izraelcima u protestu zbog izgradnje zida aparthejda i kontinuiranog zadiranja u širenje naselja i puteva samo za naseljenike izgrađenih na ukradenoj palestinskoj zemlji. I bilo je takvih popularnih mobilizacija Gaza takođe. Upravo je u Rafahu, blizu egipatskog graničnog prijelaza, američku mirovnu aktivisticu Rachel Corrie ubio izraelski vojnik 2003. godine dok je pokušavao spriječiti rušenje palestinske kuće. Ali generalno ni Zapadna obala ni Gaza iskusili su vrstu trajne nacionalne mobilizacije i narodne direktne akcije skoro petnaest godina. Kršenje Gaza zid je poslao poruku širom svijeta – ali prije svega samim Palestincima – da se mogu vratiti na taj nivo trajne narodne mobilizacije. Jednom su to uradili. Mogli bi to ponovo, unutra Gaza, Zapadna obala i okupirana Istočni Jeruzalem.
I u Američki, u toku je i poziv na narodnu nenasilnu kolektivnu akciju u znak protesta protiv ratova i okupacije u Palestina kao i u Irak, Avganistan i da spreči rat protiv Iran. Ti protesti, koji se protive podršci naše vlade izraelskoj okupaciji i aparthejdu i tražeći umjesto toga politiku zasnovanu na okončanju okupacije, ljudskim pravima i jednakosti za sve, održavaju se na ulicama, u kongresnim dvoranama, kroz peticije i medijski aktivizam, u predavanja i predavanja širom zemlje. Protesti ostaju naš odgovor na njih Američki politike i našu poruku solidarnosti Palestincima koji pate i mobiliziraju se da se odupru izraelskom aparthejdu.
*****
Konstatujući da je ove sedmice preminuo dr. George Habash, osnivač Narodnog fronta za oslobođenje Palestine i najvizionarskiji vođa Palestine, postoji posebno potresna stvarnost u prepoznavanju da toliko Palestinaca (i drugih veterana antikolonijalnih borbi) u SAD-u koji bi možda željeli da oplakuju njegovu smrt plaše se to učiniti javno iz straha od posljedica nakon 9. septembra 11. izgleda da "podržava" PFLP. Kakve god da se kritičke procjene mogu donijeti o strateškom pristupu dr. Habasha, al Hakim je bio savjest PLO-a. To ostaje njegova zaostavština i zbog toga je već jako nedostajao.
Phyllis Bennis je autor knjige Razumijevanje palestinsko-izraelskog sukoba: Primer. Njena prva knjiga, sa fotografom Nealom Cassidyjem, bila je Od kamenja do državnosti: Palestinski ustanak. Za više informacija idite na www.ips-dc.org, gdje se također možete prijaviti za primanje ovih povremenih članaka i tema za razgovor tako što ćete kliknuti na dugme "Ostanite povezani" i odabrati "Novi internacionalizam", kao i sve druge projekte od interesa. Do američke kampanje za okončanje izraelske okupacije možete doći na www.endtheoccupation.org.
Institut za političke studije