U novembru prošle godine, čak 24 iračka civila – među njima 11 žena i djece – ubili su američki marinci u Hadithi, na zapadu Iraka. New York Times je opisao zločin kao možda "najteži slučaj koji uključuje nedolično ponašanje američkih kopnenih snaga u Iraku". Prvi izvještaji američke vojske sugerirali su da su Iračani umrli od improvizirane bombe, što je laž koja je brzo zamijenjena drugom: da su civili ubijeni u unakrsnoj vatri između marinaca i 'pobunjenika'.
U stvari, dokazi pokazuju da su žrtve ubijene tokom „trajnog“ napada američkih snaga koji je trajao između tri i pet sati. Smrtni slučajevi su se dogodili “unutar najmanje dvije kuće koje su uključivale žene i djecu”. Klanje je bilo “metodične prirode”. (Thom Shanker, Eric Schmitt i Richard A. Oppel Jr., 'Očekuje se da će vojska prijaviti da su marinci ubili iračke civile', New York Times, 25. maj 2006.)
Mnoge žrtve su ubijene u stilu egzekucije, upucane u glavu ili u leđa. Jedan zvaničnik američke vlade rekao je da su američki marinci “pretrpjeli potpuni slom morala i vodstva, sa tragičnim rezultatom”. (Tony Perry i Julian E. Barnes, 'Fotografije pokazuju da su civili ubijeni u stilu pogubljenja', Los Angeles Times, 27. maj 2006.)
Eman Waleed, 9, koji je preživio zločin, intervjuirao je Time magazin. Eman je živio blizu mjesta eksplozije bombe pored puta koja je ubila marinca. „Čula je mnogo pucnjave, tako da niko od nas nije izašao napolje. Osim toga, bilo je jako rano i svi smo bili u noćnim odjećama.” Američki marinci su tada ušli u kuću njene porodice:
“Prvo su ušli u sobu mog oca, gdje je čitao Kur'an”, rekla je, “i čuli smo pucnjeve.”
Zatim su marinci ušli u dnevnu sobu:
“Nisam mogao dobro vidjeti njihova lica – samo su im pištolji virili u vrata. Gledao sam kako pucaju u mog djeda, prvo u grudi, a zatim u glavu. Onda su ubili moju baku.”
Eman kaže da su vojnici pucali prema uglu sobe u kojoj su se krili ona i njen mlađi brat Abdul Rahman (8). Ostali odrasli su ubijeni štiteći djecu od metaka:
“Ležali smo tamo, krvarili, i jako nas je boljelo. Poslije su došli neki irački vojnici. Nosili su nas na rukama. Plakala sam, vikala, 'Zašto si ovo uradio našoj porodici?' I jedan irački vojnik mi kaže: 'Nismo mi to uradili. Amerikanci jesu.” (Suzanne Goldenberg, 'Marincima bi se moglo suditi zbog masakra u Iraku', The Guardian, 27. maj 2006.)
Američki ministar odbrane Donald Ramsfeld rekao je američkim novinskim kanalima da se optužbe temeljno istražuju i da će se rješavati "normalnim redoslijedom stvari". (Al-Jazeera, 'Američke trupe su ubile Iračane "hladnokrvno",' 19. maj 2006; http://english.aljazeera.net/NR/exeres/887CEBF0-DF83-4D99-9BD2-9F14BAC4DA7C.htm)
Times (London) napominje da je “ograničenje štete već počelo.” List objašnjava:
“Advokati koji su razgovarali s marincima ističu ekstremni pritisak s kojim su se tog dana suočili. Pobunjenici su pokrenuli val napada, a grad je bio jedan od najopasnijih u Iraku za američke trupe.” (Ali Hamdani, Ned Parker, Nick Meo i Tom Baldwin, 'Marinci i "masakr" u Iraku, The Times, 27. maj 2006.)
Ograničenje štete uključuje prebacivanje krivice na Iračane:
“Pomorski oficiri su dugo bili zabrinuti da bi smrtonosna pobuna Iraka mogla izazvati takvu reakciju borbenih timova.” (Perry i Barnes, op. cit.)
Andrew Murray, predsjednik koalicije Stop the War, rekao je:
“Jasno je da je ono što se dogodilo u Haditi ratni zločin. Bilo bi besmisleno misliti da je ovo prvi ratni zločin koji je počinjen u posljednje tri godine. Mora se pretpostaviti da se još toga dešava.” (Raymond Whitaker, 'Masakr i marinci', Independent u nedjelju, 28. maja 2006.)
Na primjer, nezavisni novinar Dahr Jamail je nedavno napisao:
“15. marta, 11 Iračana, uglavnom žena i djece, masakrirali su američki vojnici u Baladu. Svjedoci su rekli novinarima da su američki helikopteri sletjeli u blizini jedne kuće, koju su tada upali američki vojnici. Svi vidljivi su pokupljeni i odvedeni u kuću gdje su ubijeni. Starost žrtava bila je od šest mjeseci do 75 godina.” (Jamail, 'Kako masakri postaju norma', 4. april 2006; http://www.truthout.org/docs_2006/040406Z.shtml)
Čitaoci će se sjetiti našeg nedavnog medijskog upozorenja u kojem se ističe BBC Newsnight film, zasnovan na svjedočenju američkih veterana, koji je pružio dokaze za rutinsko ubijanje iračkih civila. Prema našim saznanjima, film nije bio zastupljen u britanskoj štampi. ('Mogao bi da ubiješ koga god poželiš', 19. april 2006; http://www.medialens.org/alerts/06/060419_you_could_kill.php)
Medijsko pojačavanje mitologije 'greške'
Kao što smo više puta primijetili u našim medijskim upozorenjima, 'vijesti' su često ono što moćni lideri žele da budu. Uzmite u obzir jedan online članak BBC-ja koji je kanalizirao izjave predsjednika Busha i premijera Blaira o njihovim “greškama u Iraku”:
“Dvojica lidera nikada nisu priznala svoje greške u tako iskrenim izrazima, kaže BBC-jev Jonathan Beale... Diplomatski dopisnik BBC-a Jonathan Marcus kaže da je Irak bacio sjenu na karijere lidera i da su obojica pokušavali iskoristiti potencijal za promjenu koji je pružao nova demokratski izabrana vlada u Bagdadu.” ('Bush i Blair priznaju greške', vijesti BBC-a online, 26. maja 2006; http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/americas/5016548.stm)
Kontekst koji nedostaje u ovom izvještaju i BBC-jevom informativnom programu općenito je sljedeći. Velika Britanija (iako ne i SAD) je potpisnica sporazuma kojim je uspostavljen Međunarodni krivični sud (ICC). U osnovi ICC-a su Ženevske konvencije i Nirnberška povelja iz 1945. godine. Potonji jasno kaže:
“Pokrenuti agresorski rat... nije samo međunarodni zločin, to je vrhunski međunarodni zločin, koji se razlikuje od drugih ratnih zločina samo po tome što u sebi sadrži nagomilano zlo cjeline.” (http://www.counterpunch.org/herman05112006.html)
BBC nam kaže da Bush i Blair sada priznaju "greške" u Iraku i da je "Irak bacio sjenu na karijere lidera". Ali javno finansirana televizija tek treba da izvijesti da su Bush i Blair počinili zločine; zapravo, „najviši međunarodni zločin“ kako je definisano na suđenjima u Nirnbergu.
Šta britanska štampa ima da kaže po tom pitanju? Dana 26. maja 2006. izvršili smo pretragu baze podataka u novinama koja pokriva period od invazije na Irak 20. marta 2003. Tražili smo članke koji se bave mogućnošću da je Tony Blair počinio “vrhovni međunarodni zločin”. Mogli smo pronaći samo šest takvih članaka; dva od njih je John Pilger.
Svakako, bilo je novinskih izvještaja koji spominju poteze za opoziv Tonyja Blaira, kampanju koju vodi poslanik Plaid Cymru Adam Price. Nekoliko izvještaja u januaru 2006. navodi da je general Sir Michael Rose, britanski komandant UN-a u Bosni, pozvao na opoziv Blaira. Novinski izvještaji koji su pominjali razloge za opoziv bili su formulisani u smislu da je premijer “zaveo zemlju u periodu uoči rata”. Ali, u potpunosti izostaje osuđujuća optužnica za počinjenje najvećeg međunarodnog zločina pokretanja agresorskog rata i kontekst presude u Nirnbergu. Od 190 novinskih izvještaja u više od tri godine u kojima se spominje kampanja opoziva, nismo mogli pronaći ni jedan izvještaj koji bi uključivao ovaj osnovni kontekst.
Bilo je i novinskih izvještaja o Malcolmu Kendall-Smithu, oficiru zračnih snaga koji je u aprilu bio zatvoren na osam mjeseci jer je odbio da služi u Iraku. Izvještaji štampe objašnjavaju da je Kendall-Smith osporila legalnost invazije i okupacije. “Nürnberg” je spomenut u ukupno 34 ove vijesti kao osnova za odbranu poručnika Kendall-Smitha. Ali detalji i kontekst opet su izostali. Konkretno, ni u jednom novinskom izvještaju nije eksplicitno navedeno da bi Bush i Blair mogli biti optuženi za “vrhovni međunarodni zločin” zavjeru za pokretanje agresorskog rata prema Nirnberškoj povelji.
Najbliža aproksimacija istini bila je u izvještavanju štampe o pravnom argumentu RAF-a u sudskom slučaju Kendall-Smith. Argument je bio da nijedan „pojedinačno osoblje ne može biti upleteno u 'zločine agresije' [jer] su to bili 'zločini rukovodstva' za koji je Nirnberški proces utvrdio da ga ne može počiniti pojedinac koji nije u poziciji da diktira državnu politiku." (Richard Norton-Taylor, The Guardian, 'Doktor RAF-a odbio je povratak u Irak jer je "invazija bila nezakonita",' 16. mart 2006.)
Ova mutna formulacija izbjegla je bilo kakvu direktnu naznaku da su Bush i Blair krivi za vrhunski međunarodni zločin.
“Loš argument” koji je pokrenuo invaziju
U svojoj knjizi Lawless World, Philippe Sands QC komentariše pravni savjet generalnog tužioca lorda Goldsmitha od 17. marta 2003., dajući Bleru zeleno svjetlo da krene u rat bez druge rezolucije UN-a:
“To je loš argument i vrlo malo država i gotovo nijedan etablirani međunarodni pravnik ne vidi njegove zasluge.” (Sands, Lawless World, Penguin, 2006, str.189)
Samo deset dana ranije, državni tužilac je izdao pažljivo sročen dokument koji je bio pun upozorenja o mogućnosti bilo kakvog pravnog slučaja koji podržava invaziju na Irak. Sands je za BBC rekao da se konsultovao sa kolegama advokatima i da su oni zaključili:
“Ovaj dokument od 7. marta napisao je čovjek koji u svom srcu priznaje da bi, bez druge rezolucije, rat bio protivpravan.” (John Silverman, 'Da li je ovo bio čovjek pod pritiskom?' [pozivajući se na Lorda Goldsmitha], BBC vijesti na mreži, 28. april 2005; http://news.bbc.co.uk/1/hi/uk_politics/vote_2005/frontpage /4492093.stm)
Kao što je Sands primetio u svojoj knjizi:
“Malo zapažen odlomak iz savjeta državnog tužioca od 7. marta ističe da je 'agresija zločin prema međunarodnom običajnom pravu koji automatski čini dio domaćeg prava'. Oni koji su najuže povezani s iniciranjem nedavnih događaja u Iraku također mogu htjeti izbjeći praznike u onim zemljama koje su kriminalizirale planiranje, pripremu ili vođenje agresivnog rata.” (Sands, op. cit., str. 282-283)
Kritičke komentare o Blair i Bushovoj invaziji i okupaciji Iraka dali su, naravno, novinski kolumnisti. Ali nismo vidjeli nikoga ko je objasnio da će Bush i Blair biti proglašeni krivima po standardima koji se primjenjuju u Nirnbergu.
Jedan kolumnista koji je barem pozvao na Blairov opoziv je Andreas Whittam-Smith iz Independenta:
“[Bush i Blair] ne mogu priznati neuspjeh. Njihovi periodi na funkciji su uništeni. Njihova reputacija je narušena. Teoretski bi mogli iskoristiti subotnju najavu nove iračke vlade kao razlog za povlačenje. Ali oni su zarobljeni. I više života će biti nepotrebno izgubljeno prije nego što se agonija završi.
“Američki predsjednik i britanski premijer zaista bi trebali biti opozvani, ali pretpostavljam da neće biti.” (Whittam-Smith, 'Sada SAD i Britanija mogu proglasiti pobjedu u Iraku i vratiti svoje trupe kući', The Independent, 22. maj 2006.)
Nije iznenađujuće da Bush i Blair nisu pod stalnim pritiskom da se suoče s opozivom – establišmentski mediji i politički sistem, praktično masovno, odbacili su čak i tu mogućnost.
Uprkos ogromnom pravnom mišljenju o nezakonitosti rata i ogromnom javnom protivljenju invaziji i okupaciji, ni u jednom uvodniku ni u jednom britanskom nacionalnom listu nije, koliko je poznato, nikada navedeno da zapadni lideri treba da se sude pred Međunarodnim zločinačkim Sud. Nijedna novina u svojoj vodećim kolumni nije pozvala da Blair bude opozvan zbog ratnih zločina. Urednička šutnja Guardiana, Independenta, Financial Timesa, Daily Telegrapha, The Timesa i ostalih je sramotna.
Britanski premijer može pokrenuti rat agresije, uzrokovati smrt i patnju nezamislivih razmjera, a +i dalje+ neće biti pozvan na odgovornost od strane navodnih 'psa čuvara' demokratije.
Dodatni dokaz, ako je ikakav bio potreban, da su britanski mediji zaista čuvari brutalne i destruktivne moći.
David Cromwell je koautor, sa Davidom Edwardsom, nedavne knjige Media Lensa 'Čuvari moći: mit o liberalnim medijima'. Za više detalja, uključujući recenzije, intervjue i izvode, kliknite ovdje:
http://www.medialens.org/bookshop/guardians_of_power.php