Bridget Ash je 14. novembra pisala u emisiji BBC Today pitajući zašto je invazija na Irak opisana samo kao "sukob". Nije se mogla sjetiti drugih krvavih invazija svedenih na “sukob”. Dobila je ovaj odgovor:
Draga Bridget, možda se ne slažete, ali mislim da postoji velika razlika između agresivnih “invazija” diktatora poput Hitlera i Sadama i “okupacije”, ma koliko loše planirane i izvršene, zemlje za pozitivne ciljeve, kao u nastojanjima Koalicije u Iraku. S poštovanjem, Roger Hermiston, pomoćnik urednika, danas
U demonstraciji kako cenzura funkcioniše u slobodnim društvima i dvostrukih standarda koji podupiru fasadu „objektivnosti“ i „nepristrasnosti“, ljubazna vulgarnost Rodžera Hermistona predstavlja vrijedan dokaz. Invazija nije invazija ako je “mi” učinimo, bez obzira na laži koje su je opravdavale i prezir prema međunarodnom pravu. Okupacija nije zanimanje ako je "mi" vodimo, bez obzira što sredstva za naše "pozitivne ciljeve" zahtijevaju nasilnu smrt stotina hiljada muškaraca, žena i djece i nepotrebnu sektašku tragediju.
Oni koji eufemiziraju ove zločine su oni koje je Arthur Miller imao na umu kada je napisao: „Misao da država . . . kažnjavanje tolikog broja nevinih ljudi je nepodnošljivo. I zato se dokazi moraju interno poreći.” Miller bi možda bio manje dobrotvoran da se direktno osvrnuo na one čiji je posao bio da vode evidenciju.
Sveprisutnost Hermistonovog gledišta rasvijetljena je dan prije nego što je Bridget Ash napisala svoje pismo. Na dnu sedme stranice u Guardianovoj sekciji za medije nalazio se izvještaj o dosad neviđenom istraživanju univerziteta u Manchesteru, Liverpoolu i Leedsu o izvještavanju koje je dovelo do i tokom invazije na Irak. Ovo je zaključilo da je više od 80 posto medija nepogrešivo slijedilo "liniju vlade", a manje od 12 posto je osporilo. Ovo neobično i otkrivajuće istraživanje je u tradiciji Daniela Halina sa Univerziteta u Kaliforniji, čiji je pionirski rad na izvještavanju o Vijetnamu, Rat bez cenzure, otklonio mit da su navodno liberalni američki mediji potkopali ratne napore.
Ovaj mit je postao opravdanje za modernu eru “spinovanja” vlasti i “ugradnje” (kontrole) novinara. Osmislio ga je Pentagon, a s entuzijazmom ga je prihvatila Blairova vlada. Ono što je Hallin pokazao – i u to vrijeme u Vijetnamu, moram reći, bilo je prilično jasno – bilo je da su “liberalne” medijske organizacije poput New York Timesa i CBS televizije bile kritične prema ratnoj taktici i “greškama”, čak i razotkrili nekoliko svojih zvjerstava, rijetko su osporavali njegove pozitivne motive – upravo stav Rodžera Hermistona o Iraku.
Jezik je bio, i jeste, presudan. Ekvivalent saniranog jezika BBC-ja u Iraku danas se malo razlikuje od američkog “plemenitog cilja” u Vijetnamu, nakon čega je uslijedila “tragedija” američke “močvare” – kada su pravu tragediju pretrpjeli Vijetnamci. Riječ "invazija" je efektivno zabranjena. Šta se promijenilo? Pa, „kolateralna šteta“, opsceni eufemizam izmišljen u Vijetnamu za ubijanje civila, više ne zahtijeva navodnike u uvodniku Guardiana.
Ono što je osvežavajuće u novoj britanskoj studiji je njeno razumevanje verovanja korporativnih medija u i zaštitu benigne reputacije zapadnih vlada i njihovih „pozitivnih motiva“ u Iraku, bez obzira na istinu koja se može dokazati. Piers Robinson sa Univerziteta u Manchesteru, koji je predvodio istraživački tim, kaže da je "humanitarno obrazloženje" postalo glavno opravdanje za invaziju na Irak, a novinari su ga podržali. „Ovo je novi ideološki imperativ koji oblikuje granice medija“, kaže on. „A Blairova vlada je bila veoma efikasna u promociji toga među liberalnim internacionalistima u medijima.” Upravo je kampanja na Kosovu 1999. godine, koju je promovisao Bler i koja je propisno odjeknula kao „humanitarna intervencija“, bila ta koja je postavila granice modernom invazijskom novinarstvu.
Kosovska avantura je dugo bila razotkrivena kao prevara koja ismijava upozorenja o „novom genocidu kao što je holokaust“, iako je malo o tome prijavljeno. Kao da je naš dugi trag krvi zauvijek nevidljiv, intelektualno i moralno. Svakako, vrijeme je da oni koji vode medijske fakultete počnu upozoravati buduće novinare na njihovo podmuklo dotjerivanje.