Seskvistogodišnjica početka građanskog rata oslobodila je kakofoniju glasova sa cijelog juga i izvan regije, uključujući izabrane zvaničnike, rekonstruktore građanskog rata i profesionalne neokonfederate, šireći neistine i mitove o tom ključnom vremenu u SAD-u istorija. Oni tvrde da se sukob jedva odnosio na ropstvo (ako je uopće bilo), da uvjeti nakon ropstva i Džima Kroua nisu bili tako loši, da su prava država jedini legitimni oblik vlasti, a Jug je sada uzor rasne tolerancije i prosvetljenje. Branitelji Konfederacije pažljivo ignoriraju originalne dokumente Konfederacije koji su u suprotnosti s njihovim modernim pogledima i reinterpretacijama. Kao i obično, rasprave o istoriji često su metafore za današnje političke bitke.
Dok argumenti o ratu izazivaju žestoku debatu, period nakon građanskog rata, poznat kao rekonstrukcija, ostaje praktično nepoznat velikom dijelu američke javnosti. Malo studenata, a kamoli vaš prosječan građanin, može identificirati vremenski period, vođe Rekonstrukcije, njena postignuća ili razloge za njen kolaps. Pa ipak, to je doba koje neki nazivaju najvećim trenutkom demokratije u zemlji i treba ga poučavati i pamtiti i, za razliku od Konfederacije, poštovati.
Prije svega, potrebno je nedvosmisleno i nekvalifikovano reći da je ropstvo bilo uzrok građanskog rata i razlog otcjepljenja Juga. Po riječima vođa Konfederacije, izgovorenim i pisanim, ropstvu se daje primat nad bilo kojim drugim pitanjem u opravdavanju pokušaja secesije jedanaest država. U svom govoru u Kongresu Konfederacije iz 1861. godine, predsjednik Konfederacije Jefferson Davis opisuje kako su sjeverne države pokrenule kontinuirani niz mjera koje su "osmišljene i procesuirane u svrhu uvođenja nesigurnog posjeda imovine robova". Zabrinut zbog ekonomskih troškova ukidanja, Jefferson tvrdi,
Pošto su interesi tako ogromne veličine bili ugroženi, narod južnih država je ponašanjem Sjevera natjerao na usvajanje nekog pravca djelovanja kako bi se spriječila opasnost od koje su im otvoreno prijetili.
Potpredsjednik Konfederacije Alexander Stephens naveo je filozofsku odbranu ropstva kao razlog za rat. Godine 1861, govoreći sa jasnoćom koju su neki 2010. godine negirali, Stephens je izjavio da je porobljavanje "pravilan status crnaca u našem obliku civilizacije" i da je "neposredan uzrok kasnog raskida", misleći na rat. Protivio se (robovlasnika) gledištu Thomasa Jeffersona da je ropstvo moralno pogrešno i Jeffersonovom vjerovanju u jednakost rasa. Stephens je naglasio, u svom sada već ozloglašenom govoru "Crnerstone",
Naša nova vlada zasnovana je na upravo suprotnoj ideji. Njegovi temelji su postavljeni, njegov kamen temeljac počiva na velikoj istini da Crnac nije jednak bijelom čovjeku; da je ropska podređenost superiornoj rasi njegovo prirodno i normalno stanje. Ovo, naša nova vlada, je prva, u istoriji svijeta, zasnovana na ovoj velikoj fizičkoj, filozofskoj i moralnoj istini.
Davis, Stephens i druge vođe pobunjenika bili su 1860-ih godina jasni u pogledu uzroka rata kao što je Jug bio u svojoj odluci da se pridruži američkoj revoluciji stoljeće ranije. Zaštita institucije ropstva bila je od najveće važnosti i bila je uslov o kojem se ne može pregovarati koji su južnjački lideri i ideolozi artikulirali i pri pristupanju Uniji i pri odluci da je napuste.
Prava država bila su trop, taktika koja se koristila kada je to zgodno, ali napuštena kada nije. Za Jug, cilj nije bio ni federalizam ni državna prava, već očuvanje ropstva na bilo koji način. Dok je Jug vodio borbu na Ustavnoj konvenciji iz 1787. kako bi osigurao da prava država prevladaju kao dominantno sredstvo kojim bi spriječio federalni upad u rad robovlasničkog sistema, taj princip je zbačen kada se svodi na pravo država. kako bi zaštitili bjegunce ili na drugi način ometali funkciju ropstva. Iako na druge kriminalne načine, države su imale pravo da uskrate ekstradiciju, Ustav, Zakon o odbjeglim robovima iz 1793. i Zakon o odbjeglim robovima iz 1850. nastojali su nadjačati državnu vlast da zaštiti one koji su pobjegli na sjever.
U stvari, do 1860. godine, južni lideri su se žestoko protivili pravima država; oni su na akcije mnogih država na severu gledali kao na direktne napade ne samo na region, već i na sam Ustav SAD — kako su ga tumačili. Ironično, Jug je na sjeverne države gledao kao na izdaju. U doktrinama secesije koje su izdale Južna Karolina, Misisipi, Džordžija i druge države, optužili su Mejn, Nju Hempšir, Rhod Ajlend, Mičigen i druge da ne provode savezne zakone o odbeglim robovima, dopuštaju slobodnim crncima da glasaju i da zalažu za ukidanje društava. Dajući pravo glasa slobodnim crncima, jug je optužio sjeverne države da su prekršile odluku Dred Scotta iz 1857. koja je dopuštala ropstvo na novim teritorijama. I, tvrdili su, pošto je ropstvo zaštićeno Ustavom, abolicionističke grupe po definiciji su se ponašale na neustavan, odnosno nezakonit i izdajnički način.
Izbor Abrahama Linkolna 1860. za predstavnika republikanske stranke protiv ropstva (ali ne i za aboliciju) izazvao je paniku južnjačkih lidera da je budućnost ropstva ugrožena. Neka bude prokleta volja biračkog tijela, Jug je vidio secesiju kao jedini način da zaštiti ropski sistem. Dok su Lincoln i severnjački lideri započeli rat za očuvanje Unije, sukob je neumoljivo evoluirao do tačke u kojoj je ukidanje ropstva bilo jedini način da ga se spase. Secesionistička strategija Juga za spas ropstva ubrzala je njegovu propast. Nije bilo ničeg herojskog ili plemenitog u odluci da se stvori totalna ropska nacija i započne rat koji košta desetine hiljada života i društvenu propast decenijama. Međutim, u rješavanju sukoba bilo je i pozitivne strane.
Za razliku od kraja ropstva u većini drugih nacija na Karibima i Latinskoj Americi, uloženi su napori da se novooslobođeni crnci integrišu u američko društvo, ako ne na potpuno ravnopravnoj osnovi, barem uz određeni stepen pripreme i podrške. Predvođeni radikalnim republikancima poput poslanika Thaddeusa Stevensa i senatora Charlesa Sumnera, usvojeni su amandmani na Ustav i konstruirani su savezni programi koji su nastojali uskladiti retoriku inkluzije s njenom praksom. Trinaesti amandman (1865.) i Četrnaesti amandman (1868.) službeno su okončali ropstvo i dali državljanstvo crncima. Važno je da bi programi i politike uspostavljeni za pomoć Afroamerikancima koristili i mnogim bijelim Amerikancima. Škole osnovane za obrazovanje crnaca širom juga bile su skoro sve integrisane, tako da su se školovali i bijeli učenici. Proširenje glasačkih prava na crnce otvorilo je prostor i za siromašne bijelce kojima je uskraćeno glasanje zbog biračkih poreza i imovinskih zahtjeva. Proširenje glasačkih prava na crnce otvorilo je prostor i za siromašne bijelce kojima je uskraćeno glasanje zbog glasačkih taksi i imovinskih zahtjeva. Freedmen's Bank, koja je davala kredite i davala zemlju crnim farmerima, bila je poticaj južnjačkoj ekonomiji koja je svima bila profitabilna.
Postojala su zapravo dva perioda rekonstrukcije: Predsjednička rekonstrukcija (1865–1867) i radikalna rekonstrukcija (1867–1877). U prvom, Linkoln i njegov nasljednik, Andrew Johnson, djelovali su u najboljem slučaju na mlak način u obezbjeđivanju prava i podrške Afroamerikancima. Veliki deo Džonsonovog fokusa bio je na reintegraciji južnjačkih belaca uz što je moguće minimalnu kaznu. Uz njegovo protivljenje doneseni su pomenuti amandmani. I 1866. godine, uprkos njegovom vetu, koji je nadglasao Kongres, uspostavljen je Zakon o građanskim pravima. Nezadovoljni Johnsonovim kolebanjima i neprijateljstvom prema pravima crnaca, radikali su preuzeli i implementirali niz programa uključujući Petnaesti amandman, koji je dao pravo glasa crncima, i poslali savezne trupe na jug da zaštite ta prava.
Skoro 10 godina, došlo je do brzog ekonomskog, obrazovnog i političkog napretka za Afroamerikance. Stvoreni su crnački fakulteti, kao što su Univerzitet Fisk (1866.) i Univerzitet Howard (1867.). Značajan broj bivših robova postao je lokalni zvaničnik, kao što su gradonačelnici, šerifi i suci, a neki su čak postali američki senatori i predstavnici. Po prvi put u američkoj istoriji, Afroamerikanci su bili u mogućnosti da se istinski uključe u društveni, ekonomski i politički život američkog društva.
Rekonstrukcija, ranjena i oslabljena, konačno će se završiti 1877. Hayes-Tildenovim kompromisom u kojem je, u zamjenu za predsjedništvo nakon spornih izbora 1876., Hayesova republikanska stranka pristala da povuče savezne trupe sa juga. U narednih sedam decenija, segregacija i rasno nasilje će karakterizirati južnjačke rasne odnose. U isto vrijeme, došlo je do revizije uzroka građanskog rata, sukoba koji se sada smatra slavnom i herojskom odbranom prava pojedinca i država od tiranske nacionalne vlade.
Stoga nije iznenađujuće da suvremeni politički lideri, kao što su guverner Virdžinije Bob McDonnell i guverner Misisipija Haley Barbour, promoviraju Mjesec istorije Konfederacije u svojim državama. Slaviti ono što je u suštini bio čin pobune, ali i dalje ignorisati važnost ere rekonstrukcije, mnogo govori o dominaciji neokonfederativnih ideja 150 godina nakon te činjenice. Ove ideje, međutim, nisu ograničene na pogled na daleku prošlost, već, u stvari, odražavaju argumente o stanju današnje politike i rasnih odnosa. Zagovornici čajanke, južnjački konzervativci i republikanski ideolozi tvrde, kao i neokonfederati, da je savezna vlada postala prevelika, previše opresivna i previše nametljiva. Oni se načelno protive saveznoj intervenciji i programima bez obzira na sadržaj situacije ili ustavnu zakonitost.
Kao što su radikalni republikanci, abolicionisti i crni aktivisti osporavali argumente neokonfederanata 1860-ih i 1870-ih, tako bi se danas trebalo još jednom boriti protiv tih ideja.
Clarence Lusane je autor Crna istorija Bijele kuće objavio City Lights, www.citylights.com. Lusane je trenutno na turneji kako bi razgovarala o knjizi i govorit će u NYC, Washington, DC, LA, San Francisco, Philadelphia i Landover, MD. Za ažuriranja, linkove do nedavnih intervjua i više informacija pogledajte: http://www.citylights.com/book/?GCOI=87286100744980&fa=events
Ponovno štampano uz dozvolu od powells.com