Postoje vrlo legitimni razlozi za strah da proliferacija video nadzora ubrzano zadire u naša prava na svakodnevnu privatnost i anonimnost na ulicama Baltimora. Podstaknuti paranojom u borbi protiv terorizma, nedavni napredak u tehnologiji kamera i kompjuterizovanoj obradi slike dovodi distopijsku noćnu moru Džordža Orvela o neizbežnoj društvenoj kontroli u domet današnjih birokrata. Tradicionalno, nadzorne kamere su zahtijevale od ljudskog bića da shvati bilo koju vizualnu informaciju koju su uhvatili, tako da bi jedini način na koji bi kamera mogla proizvesti više podataka nego pravi ljudski posmatrač bio kroz takve relativno grube strategije kao što je da jedna osoba gleda cijelu banku. monitora. Često je mogućnost kontrole u realnom vremenu putem nadzora napuštena u korist samo snimanja video zapisa koji bi se kasnije mogli koristiti za kažnjavanje prekršitelja.
Ova situacija se brzo mijenja. Kroz integriranu senzorsku tehnologiju i kompjuteriziranu obradu slike, kamere postaju sve "inteligentnije". Policija Baltimora je, na primjer, upravo počela da instalira kamere na specijalne automobile koje automatski čitaju registarske brojeve i upoređuju ih sa FBI bazama podataka i traži ponude za retrogradnju postojećih gradskih mreža stacionarnih kamera sa istom tehnologijom. U Chicagu, čiji je primjer Baltimore slijedio kada je instalirao 'POD' kamere (kamere postavljene na stup u neprobojnim čeličnim kućištima s neprestano blistavim plavim svjetlima – akronim je skraćenica za Portable Overt Digital), mnoge kamere su naknadno opremljene akustičnim senzorima koje pokušavaju otkriti i precizno odrediti lokaciju pucnjave, a trenutno se instaliraju još sofisticiranije kamere koje mogu otkriti potencijalno 'nezakonite' obrasce kretanja (poput ostavljanja nečega na ulici ili hodanja u krug).
Sa svakim novim tehnološkim razvojem (i svakim nekritičkim usvajanjem i primjenom ovih razvoja od strane općinskih vlasti), mreža elektronskog nadzora postaje sve šira i teže joj je pobjeći.
Sa stanovišta građanskih sloboda, takav razvoj događaja je potencijalno katastrofalan. Četvrti amandman štiti od “nerazumnih pretraga”, ali u slučajevima zaštite privatnosti sudije to tumače kao da ako nemate “razumno očekivanje privatnosti” u datoj situaciji, onda nemate nikakvo pravo na privatnost.
Kako informacije koje se mogu legalno prikupiti u skladu sa Četvrtim amandmanom postaju sve lakše obrađene kompjuterima, možemo početi da vidimo kako implementacija „Velikog brata“ počiva na manje-više savršeno legalnim osnovama. Uzimajući primjer novih čitača registarskih tablica u Baltimoru – bilo bi teško tvrditi da je protuzakonita invazija na privatnost da policijski službenik pročita vašu registarsku tablicu, ali da li to znači da policija stoga ima zakonsko pravo da napravi sistem koji može pratiti i snimati lokaciju vašeg automobila u svakom trenutku? Činjenice na terenu stvorene širenjem sveprisutnih automatizovanih, veštački inteligentnih i efikasno umreženih elektronskih uređaja za nadzor transformišu javne prostore u potencijalno zastrašujuće prostore za posmatranje i kontrolu.
Mreža mreža
Ipak, treba biti oprezan da ne pomislimo da je elektronski nadzor javnog prostora, u Baltimoru, kao i drugdje, jednostavna stvar. Ne radi se samo o tome da postoji mreža nadzornih kamera koje neprestano motre na grad, već radije o tome da postoji više mreža kamera, od kojih svaka koristi različitu tehnologiju i raspoređena je iz različitih razloga, tvoreći preklapajući patchwork različitih parcijalnih režima nadzora.
I dok je zabrinutost oko totalnog nadzora, njegovog uništavanja privatnosti i potencijala za totalitarnu zloupotrebu opravdana zabrinutost, ako je naša jedina reakcija na bilo koju nadzornu kameru (potpuno opravdana!) paranoja u vezi Velikog brata, nedostaje nam mnogo o tome šta su kamere može nam reći o dinamici javnog prostora u Baltimoru. Na primjer, u najmanju ruku zanimljivo je primijetiti da je prva mreža nadzornih kamera na javnim ulicama u Baltimoru bio sistem „Video patrola“, pokrenut 1996. godine i sada se sastoji od 64 kamere. Ove kamere su instalirane i njima i dalje upravlja „Downtown Partnership“ (javno/privatno neprofitno društvo koje se sastoji od elemenata vlade i profitnih korporacija), eksplicitno kao zaštita za preduzeća koja posluju u ovoj oblasti. Pod krinkom javne sigurnosti, nekadašnji javni prostor je barem djelomično pretvoren u prostor u kojem su građanska prava žrtvovana u korist lakšeg korporativnog poslovanja.
Ako želimo da naučimo o urbanom okruženju koje se reflektuje u objektivu kamere, nijedna od mreža kamera u Baltimoru ne može nam reći više od POD kamera. Sa svojim neprekidnim trepćućim plavim svjetlima, ove kamere označavaju čitava naselja kao kriminalne. Dok se u drugim dijelovima grada može koristiti policijsko svjetlo da ukaže na hitan slučaj, ulice koje nadgledaju ove kamere označene su kao stalne vanredne situacije, kao teritorije koje se razlikuju od „normalnih“ ili „dobrih“ dijelova grada. Umjesto da se ovim teritorijama obraćaju kao zajednicama sugrađana, kamere se obraćaju cijelim blokovima kao potencijalnim kriminalcima, pothranjujući logiku u kojoj se izvanredni režimi policije i zatvaranja čine opravdanim. Grad Baltimore je instalirao najmanje jednu kameru koja ovo savršeno ilustruje: kamera je opremljena detektorom pokreta i snimljenim snimkom spojenim na zvučnik; kada neko prođe pored aparata, slika se, a snimak obavještava da su kriminalci i da su slikani.
Zastrašujuće je vidjeti kako se optičko vanredno stanje uvedeno na javnim ulicama Baltimora lako povezuje s uvjerenjem trenutne američke vlade da su naše nesreće u borbi protiv terorizma na neki način učinile Ustav ništavnim i nevažećim – kada su upitani o zabrinutostima za privatnost koje je pokrenuo Instalacija višemilionske mreže kamera instalirane širom centra grada 2004. godine, Dennis Schrader, direktor državne sigurnosti guvernera Ehrlicha, jednostavno je odgovorio: "Mi smo u ratu."
Ipak, šta ove kamere zapravo vide? U slučaju kamera postavljenih za borbu protiv kriminala (umesto da uhvate one neuhvatljive i fantazmagorične teroriste kako se šuljaju oko lake šine u ulici Howard), malo je verovatno da će se ozbiljni kriminalci odvratiti ili sprečiti teški zločini – banke su, uprkos velikom broju video nadzor, i dalje opljačkan cijelo vrijeme! Ono što bi bilo zanimljivo vidjeti je kakve “zločine” zapravo snima policija Baltimora pred kamerama – koliki je njihov udio za relativno manje i selektivno izvršene prekršaje poput “lutanja” ili “nerednog ponašanja”? Što je još fundamentalnije, nije li vrsta slučajnog, svakodnevnog kriminala koji se dešava na ulicama s obzirom na kamere samo simptomi mnogo većeg kriminala, sistema vlasti koji na gradskom, državnom i nacionalnom nivou, iu dosluhu sa privatnim interesima, nastojao da nedovoljno finansira i nerazvijene zajednice u unutrašnjosti grada, jačajući usput institucionalizovani rasizam? Iz ove perspektive, čini se da su nadzorne kamere samo instrumenti za pomoć u upravljanju krizom koja se izlijeva na ulicu u obliku droge i nasilja, a ne da se ova kriza eliminira gledanjem na njene uzroke. Koja je kamera uhvatila ljude koji su dopustili da se javne škole u Baltimoru raspadnu? Gdje je nadzorna kamera koja bi mogla uhvatiti špekulante sa imovinom dok vade prazne zgrade, ili institucije poput Johns Hopkinsa kada pokušavaju ukrasti domove ljudi? Ili gdje je kamera koja može otkriti ko štiti od zatvaranja više od dva miliona ljudi u ovoj zemlji? Ako smo zainteresovani za rješenja za obnovu naših zajednica, a ne za iluzorne lijekove, morat ćemo gledati dalje od praznog pogleda javnog nadzora.