Stalna karakteristika u osmrtnicama pape Ivana Pavla II je spominjanje njegovih nepokolebljivo konzervativnih stavova o pitanjima kao što su abortus, kontrola rađanja, prava homoseksualaca i ređenje žena. Iako su ovi stavovi bili izvor zaprepaštenja za mnoge američke katolike, oni daleko od toga da predstavljaju cjelokupna etička uvjerenja Ivana Pavla. Posebno u svojim učenjima o globalnoj ekonomiji, Papa je unaprijedio viziju socijalne pravde koja izaziva usku političku debatu o "moralnim vrijednostima".
Mnogi komentatori su istakli Papinu opsežna putovanja širom svijeta i njegovu upotrebu naprednih telekomunikacija za širenje svoje poruke. Manje je zapažena činjenica da se John Paulova vizija globalizacije oštro suprotstavila prokorporativnom trijumfalizmu koji su širili pokretači "slobodne trgovine".
Razmišljajući o procesu globalizacije tokom svoje posjete Kubi 1998. godine, Papa je ustvrdio da svijet "svjedoči ponovnom oživljavanju određenog kapitalističkog neoliberalizma koji podređuje ljudsku osobu slijepim tržišnim silama". Tvrdio je da "[iz] svojih centara moći, takav neoliberalizam često stavlja nepodnošljiva tereta na zemlje sa manje prednosti." I sa zabrinutošću je primijetio da se "povremeno narodima nameću neodrživi ekonomski programi kao uslov za dalju pomoć".
Dolazeći u trenutku kada su protesti protiv tipa "strukturnog prilagođavanja" koji su naložili Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond u kojima dominiraju SAD, počeli da se pojavljuju na naslovnicama, mete osude Johna Paula nisu bile misteriozne. Zbog takve ekonomske politike, ustvrdio je Papa, "vidimo kako mali broj zemalja postaje izuzetno bogat po cijenu sve većeg osiromašenja velikog broja drugih zemalja; kao rezultat toga, bogati postaju sve bogatiji, dok siromašni stalno rastu siromašniji."
Jovan Pavle je razradio svoje argumente u svojoj propovedi iz 1999. godine, Ecclesia in America. Tamo je ustvrdio da sve veća globalna integracija sadašnjeg doba predstavlja priliku za napredak. "Međutim," upozorio je, "ako globalizacijom vladaju samo zakoni tržišta koji se primjenjuju da bi odgovarali moćnima, posljedice ne mogu a da budu negativne." On je govorio protiv "nelojalne konkurencije koja siromašne nacije dovodi u situaciju sve veće inferiornosti".
Papina osjećanja odražavala su šire razumijevanje crkve o političkoj ekonomiji. U obraćanju Papinskoj akademiji društvenih nauka iz 2001. godine, Ivan Pavle je ponovio učenje vere da „[e]tika zahteva da sistemi budu usklađeni sa potrebama čoveka, a ne da se čovek žrtvuje zarad sistema“. Nastavljajući ovu ideju, Papa je insistirao na "neotuđivoj vrijednosti ljudske osobe" koja "uvijek mora biti cilj, a ne sredstvo, subjekt, a ne predmet, ne roba trgovine".
Jovan Pavle je takođe ukazao na alternativu viziji tržišnog fundamentalizma koja je „bazirana na čisto ekonomskoj koncepciji čoveka“ i „profit i zakon tržišta smatra jedinim parametrima“. On je tvrdio da "solidarnost takođe mora postati globalizovana".
Kada je primio članove Evropskog udruženja proizvođača automobila 2001. godine, pozvao je na „etičko razlikovanje u cilju zaštite životne sredine i promicanja punog ljudskog razvoja miliona muškaraca i žena, na način koji poštuje dostojanstvo svakog pojedinca i ostavlja prostor za lične kreativnost na radnom mestu."
Konkretno, Papa je snažno podržao poziv koalicije Jubilee 2000 za temeljito otpuštanje duga za zemlje u razvoju. On je 1998. izjavio da "teško breme vanjskog duga... kompromituje ekonomije cijelih naroda i ometa njihov društveni i politički napredak."
„Ako je cilj globalizacija bez marginalizacije, više ne možemo tolerirati svijet u kojem žive rame uz rame neizmjerno bogati i bijedno siromašni, oni koji nemaju ni najosnovnije i ljudi koji bezobzirno rasipaju ono što je drugima tako očajnički potrebno. Takvi kontrasti su uvreda za dostojanstvo ljudske ličnosti."
Papina ekonomska učenja bila su u skladu s njegovim pogledima na politički život. Jovana Pavla s pravom pamte po zalaganju za demokratska prava ljudi u svojoj rodnoj Poljskoj i drugde iza gvozdene zavese. Neki američki neokonzervativci pokušali su da iskrive ovo naslijeđe predstavljajući Papu kao intelektualnog pomoćnika Ronalda Reagana. Ali John Paulova koncepcija demokracije nije bila jedno od neprovjerenih individualnih prava. Umjesto toga, on je ustvrdio da slobodni građani moraju imati "čvrstu i istrajnu odlučnost da se posvete opštem dobru."
U tom smislu, Ivan Pavle je delovao u okviru moralnog presedana postavljenog u izjavi Drugog vatikanskog koncila o Crkvi u savremenom svetu. Ovdje je crkva tvrdila da "država ima dužnost spriječiti ljude da zloupotrebljavaju svoju privatnu imovinu na štetu općeg dobra. Privatna svojina po svojoj prirodi ima društvenu dimenziju koja se zasniva na zakonu zajedničkog odredišta zemaljskih dobara. Kad god se zaboravi društveni aspekt, vlasništvo često može postati predmet pohlepe i izvor ozbiljnog nereda."
Mnogi posmatrači spekulišu da bi sledeći papa mogao biti prvi koji dolazi sa globalnog juga. Dok dijele društveni konzervativizam Ivana Pavla, nekoliko najistaknutijih kandidata iz svijeta u razvoju (uključujući latinoameričke nadbiskupe Jorgea Maria Bergoglia iz Buenos Airesa, Argentina, Oscar Andrés Rodríguez Maradiaga iz Tegucigalpe, Honduras, i Claudio Hummes iz Sao Paula, Brazil) drže zajedničku sa preminulim pontifikom otvorenu zabrinutost za globalnu ekonomsku pravdu.
Daleko je od sigurnog da će jedan od ovih kandidata postati sljedeći Papa. Ipak, ekonomska etika Ivana Pavla predstavlja naslijeđe koje će se nastaviti kao važna struja unutar Katoličke crkve – i to bi trebalo dati pauzu svakome tko vjeruje da su moralne vrijednosti isključiva oblast prava.
— Mark Engler, pisac iz Njujorka, komentator je za Foreign Policy In Focus. Može se dobiti na adresi [email zaštićen]. Pomoć u istraživanju za ovaj članak pružio je Jason Rowe.