Nakon sedmica šutnje, ITN je konačno priznao neke od strašnih patnji Afganistana u svojim TV emisijama.
ITN je 9. i 13. januara objavio priču o jednookom lavu Marjanu u zoološkom vrtu u Kabulu. Marjanova "pokvarena slika dirnula je ljude širom svijeta", rečeno nam je 9., "njegova nevolja je simbol zlostavljanja pod talibanima". Kao rezultat toga, tim veterinara je odleteo da isporuči „preko potrebnu pomoć... lečenje i hranu“ (ITN Lunchtime News, 9. januar 2002). Završni snimak prikazuje srećnog Marjana koji žvaće veliki komad mesa.
Saznali smo šta se jelo na drugim mestima u Afganistanu istog dana u jednom od retkih izveštaja Guardiana o afganistanskoj katastrofi:
"Selo Bonavash polako gladuje", napisao je Ravi Nessman. „Opkoljeni talibanima i shrvani višegodišnjom sušom, ljudi u ovom udaljenom planinskom naselju pribegli su da jedu hleb od trave i tragova ječmenog brašna. Bebe čije je majčino mleko presušilo se hrane travnatom kašom. Krezubi starci gnječe travu Gotovo svi imaju dijareju ili kašalj, a njihove majke vežu krpe.
'Čekamo da umremo. Ako hrana ne dođe, ako se situacija ne promijeni, mi ćemo je jesti [travu]… dok ne umremo', rekao je Ghalam Raza, 42, muškarac s jakim kašljem, bolom u stomaku i krvarenjem crijeva.” (Ravi Nessman, 'Avganistanci jedu travu jer pomoć ne stigne,' Guardian, 9. januara 2002.)
Nessman je ispričao priču o Khadabakshu, bivšem radniku na farmi, koji je u očajanju gledao svoje četiri male kćeri: "Pre tri nedelje, njegova deca su imala majku i bebu sestru. Obe su umrle. Khadabaksh moli svoje komšije za prstohvate svojih malih količina domaćeg ječma da bi njegova porodica mogla da napravi hljeb od trave... 'Bolje je umrijeti u našoj kući', rekao je, 'ne na nekom stranom mjestu sa čudnim ljudima'."
O tome, ITN, kao i vijesti BBC TV, do sada ove godine i do druge polovine decembra nije imao ništa za reći.
Izvještavanje o lavu Marjanu baca zanimljivo svjetlo na teoriju iznesenu u New Statesmanu u septembru: naime, sasvim je prirodno da Britanci više brinu o patnji žrtava u New Yorku nego o ljudima u Trećem svijetu.
Mera do koje su "britanske emocije dirnute", napisali su urednici, određena je "ljudskom prirodom" i afinitetom životnih stilova ljudi u SAD-u. Poenta je da su žrtve 11. septembra "živele živote slične našim". (Uvodnik, 'To nije Divlji zapad, gospodine predsjedniče', New Statesman, 24. septembar 2001.)
Zanimljivo je, dakle, da su ljudska prava i (samo potencijalna) patnja zatvorenika Al Kaide i Talibana koji se drže u bazi Guantanamo na Kubi probudila savjest 'liberalnih' komentatora posvuda, dok stvarna patnja i smrt stotina hiljada Afganistana civili koji prežive na travi prolaze pored njih.
Istina, priča o bazi Gvantanama je klasična mejnstrim 'liberalna' stvar, ona koja odaje površan utisak hrabre nezavisnosti, a da pritom ne osramoćuje sile koje postoje. Pitanja koja su zaista neugodna za moćne interese obično izmiču dugotrajnoj pažnji. Ostaje i problem jednookog lava Marjana, koji valjda spada u kategoriju onih koji ne žive "životi poput naših".
Među odgovorima koje je BBC primio kao odgovor na upozorenje Media Lens od 3. januara je i sljedeće, primljeno 16. januara 2002.:
Dragi gospodine Edwards
Hvala vam na e-poruci i prilogu upućenom mom kolegi Richardu Keriju, na koji sam zamoljen da odgovorim.
Primijetio sam vaše komentare o vijestima BBC ONE u jedan sat u četvrtak, 3. januara. Međutim, nije moguće izvještavati o svemu što se dešava u jednom danu, a mišljenja će se razlikovati o tome koje priče treba uključiti u polusatni bilten. Za razliku od novina, informativni programi nemaju luksuz unutrašnjih stranica ili specijalizovanih odjeljaka koji omogućavaju novinama da prenesu širok spektar izvještaja.
S poštovanjem
Denise Tattersall BBC Information
Zanimljivo je da je e-mail Denise Tattersall bio odgovor na medijsko upozorenje koje se +nije+ fokusiralo samo na BBC-jeve vijesti u jedan sat od 3. januara, već na izvještavanje BBC-ja "tokom božićnog perioda" pa sve do januara. Ovo čini potpuno suvišnim sve što je rečeno o tome "koje priče treba uključiti u informativni bilten od pola sata".
Ali čak i da smo mislili samo na 3. januar, Tattersallova sugestija da bi pokrivanje 100 avganistanskih civila koji su poginuli tog dana zahtijevalo "luksuz unutarnjih stranica ili stručnih odjeljaka" je izvanredna. Naše vlastito mišljenje je da tragedija ovog razmjera zaslužuje uvrštavanje zajedno sa ludorijama kraljevskih porodica koje puše zajedničku hranu, povećanim profitom Marks & Spencera, pljuskovima džinovskog tuče i drugim vitalnim temama.
Podsjetimo da smo BBC-ju postavljali i još uvijek postavljamo ozbiljno pitanje: zašto nije izvještavao o izgladnjivanju i smrti stotina hiljada avganistanskih civila – ne neprijatelja, već nedužnih posmatrača poput žrtava 11. septembra – s obzirom da naša vlada snosi značajnu odgovornost za njihovu patnju? Na ovo još nismo dobili ozbiljan odgovor.
Apsurd se nastavio tako što je BBC zaobilazio naše pitanje mehanički ponavljajući svoju posvećenost "otvorenom umu, pravičnosti i poštovanju istine".
Primili smo kopiju razmjene e-pošte između jednog od naših pretplatnika i Leeja Rodgersa iz uredničkog i istražnog tima na BBC Information-u, u kojoj je gospodin Rodgers tvrdio da "postoji široko povjerenje u nepristrasnost BBC-jevog izvještavanja." Kada smo zamolili gospodina Rodgersa da podrži ovu tvrdnju, on je citirao godišnji izvještaj BBC-a, dodajući zagonetno: "Mnogi dio našeg istraživanja publike namijenjen je samo za internu upotrebu i komercijalno je osjetljive prirode."
Sam godišnji izvještaj ne kaže ništa suštinski o tome u kojoj mjeri obveznici licence smatraju izvješćivanje BBC-a pouzdanim i tačnim. (Vidi: http://www.bbc.co.uk/info/report2001/report/index.shtml).
Dalje smo pritiskali gospodina Rogersa, pozivajući se na izvještavanje korporacije o konkretnim događajima, uključujući napade SAD/UK na Afganistan i humanitarnu katastrofu koja je u toku.
Podsjetili smo ga, posebno, na odjeljak 2.2 smjernica za BBC producente: "Vijesti treba da nude gledaocima i slušaocima inteligentan i informiran prikaz problema koji im omogućava da formiraju vlastite stavove." (Vidi: http://www.bbc.co.uk/info/editorial/prodgl/chapter2.shtml#factual).
Gospodin Rodgers je odgovorio: "Žao mi je što ste još uvijek zabrinuti zbog toga kako BBC pokazuje da su njegovi programi otvorenog uma, pošteni i da pokazuju poštovanje prema istini. Bojim se da ne postoji ništa što bih mogao korisno dodati mojim ranijim odgovorite, iako bih vas još jednom uputio na BBC Online."
Nažalost, ovi odgovori su tipični za korporativni medijski sistem koji nikome nije ozbiljno odgovoran, a još manje odgovoran. Mediji mogu da rade šta hoće, javnosti se to može svideti ili ga ugroziti, a mediji će bez obzira na to ići svojim putem.
Prošle godine, BBC reklame su neprestano izjavljivale: "Iskrenost, integritet – to je ono za šta se BBC zalaže."
Što je realnije, novinar John Pilger se osvrnuo na "podsvjesne pritiske koje vrše organizacije poput BBC-a, čije se vijesti često biraju na osnovu lažnog 'kredibiliteta' establišmenta."
Iz toga slijedi da tamo gdje nedostaje ova osnova – na primjer, kada je establišment osramoćen masovnim stradanjima za koje snosi stvarnu odgovornost – onda takve vijesti ne mogu biti vjerodostojne i stoga se ne biraju.
David Edwards i David Cromwell su urednici Media Lensa.
Prijavite se za besplatna medijska upozorenja na web stranici Media Lens: www.medialens.org