Kada sam nedavno otišao u bolnicu Alta Bates na operaciju, otkrio sam da zakonske procedure imaju prednost nad medicinskim. Morao sam potpisati zastrašujuće izjave o finansijskom savjetovanju, obeštećenju, odgovornosti pacijenata, pristanku na liječenje, korištenju elektronskih tehnologija i slično.
Jedan od ovih dokumenata me je obavezao na sljedeće: “Bolnički patolog je ovime ovlašten da koristi svoje diskreciono pravo u odlaganju bilo kojeg člana, organa ili drugog tkiva koji je uklonjen iz moje osobe tokom postupka.” Bilo koji član? Neki organ?
Sutradan sam se vratio na stvarnu operaciju. Dok je puštao snimke Frenka Sinatre, hirurg je krenuo na posao i presekao mi je nekoliko slojeva stomaka kako bi obezbedio moja creva trajnim mrežastim implantom. Nakon toga sam proveo dva sata u sobi za oporavak. „Osećam se kao da sam bila u borbi noževima“, rekla sam jednoj medicinskoj sestri. "To se zove operacija", objasnila je.
Onda sam, dok sam još bio napunjen anesteticima i lijekovima, izbačen na ulicu. Ulica? Da, nekoliko sati nakon operacije šalju te kući. U zemljama koje imaju socijaliziranu medicinu (tamo sam rekao), kombi može čekati sa obučenim osobljem da vam pomogne do vašeg prebivališta.
Nije tako u Americi sa slobodnim tržištem. Vaš ugovor o preoperaciji podebljano navodi da morate imati “odgovornog odraslog poznanika” (za razliku od neodgovornog nepoznatog tinejdžera) koji će vas odvesti kući privatnim vozilom. Stalno sam razmišljao, šta se dešava sa onim nesrećnicima koje nema ko da ih skupi? Da li beskrajno čame na prilazu bolnice dok ih gadno vrijeme ne dokrajči?
Nije vam dozvoljeno da pozovete taksi. Da vam je taksista nanio bilo kakvu štetu, bolnicu biste mogli smatrati zakonskom odgovornom. Opet je stvar odgovornosti i advokata, a ne zdravlja i doktora.
Jedan od dvojice prijatelja koji su mi pomogli da se popnem stepenicama do moje kuće zatim je otišao u Walgreen's da kupi moćne antibiotike koje sam morao uzimati svaka četiri sata dva dana. Ne sviđa mi se kako antibiotici uništavaju “dobre bakterije” koje naša tijela proizvode i kako pomažu u stvaranju opasnih sojeva super-otpornih bakterija. Stalno sam razmišljao o nedavnom otkriću: pretjerano oslanjanje na medicinske lijekove ubija više Amerikanaca nego svi ilegalni narkotici zajedno.
Pa zašto sam morao da pijem antibiotike? Jer, kao što su mi svi stalno govorili, bolnice su ozbiljno nesigurna mjesta preplavljena stafilokoknim infekcijama i drugim super bubama. To je pitanje samozaštite.
Dva dana nakon operacije primijetila sam tamnocrvenu promjenu boje na donjem dijelu trbuha što ukazuje na unutrašnje krvarenje. Trebalo je da dobijem naknadni poziv od medicinske sestre koja će provjeriti kako sam. Ali poziv možda nikada neće stići jer je osoblje planiralo odlazak. “Nemamo ugovor”, rekao mi je jedan od njih dok sam bio u sobi za oporavak. Dakle, sada su medicinske sestre u štrajku - a ja sam prepušten sam sebi da predvidim o čemu se radi o mom unutrašnjem krvarenju. Kakva zabava.
Na sreću, nije tako ispalo. Sestra me je pozvala uprkos odlasku. Da, rekla je, radilo se o unutrašnjem krvarenju, ali bilo je za očekivati. Moj hirurg je nazvao kasnije tokom dana da potvrdi ovo mišljenje. Smrt još nije kucala.
Nekoliko dana kasnije, došlo je do masovnih štrajkova medicinskih sestara na obje obale. Između ostalog, medicinske sestre su se žalile da ih "ne poštuje korporativna bolnička kultura koja zahtijeva žrtve od pacijenata i onih koji im pružaju njegu, ali plaća rukovodiocima milione dolara". (New York Times, 16. decembar 2011.). Citiran je jedan hladnokrvni pregovarač menadžmenta koji je rekao: „Imamo novac. Jednostavno nemamo volje da vam to damo” (ibid.).
Što se tiče doktora, i moj hirurg i moj lekar opšte prakse su među žrtvama, a ne počiniocima, današnjeg korporativnog medicinskog sistema. Moj ljekar opšte prakse je objasnio da je beskrajna borba da se osiguravajuća društva plaćaju za usluge koje navodno pokrivaju. Osećajući se manje kao doktor, a više kao inkasant, moj lekar opšte prakse je otkrio da više ne može da se upušta u beskrajne telefonske borbe sa osiguravajućim kompanijama.
U Americi postoji 1,500 kompanija za medicinsko osiguranje, koje su sve ludo posvećene maksimiziranju profita povećanjem premija i zadržavanjem plaćanja. Medicinska industrija u cjelini najveći je i najprofitabilniji posao u zemlji, s godišnjim zdravstvenim računom od oko 1 bilion dolara.
Uz gigantske osiguravajuće i gigantske farmaceutske kompanije, najveći profiteri su organizacije za održavanje zdravlja (HMO), poznate po tome što naplaćuju velike mjesečne uplate, dok potplaćuju svoje osoblje i zahtijevaju od svojih doktora da provode manje vremena sa svakim pacijentom, ponekad čak i uskraćujući potreban tretman.
Ja sam bez privatnog osiguranja. A moj Medicare ide tako daleko. Kao i mnogi drugi doktori, moj ljekar opšte prakse više ne prihvata Medicare. Već nekoliko godina, Medicare plaćanja ljekarima su ostala relativno nepromijenjena, dok su troškovi vođenja ordinacije (osoblje, uredski prostor, osiguranje) stalno rasli. Dakle, sada pacijenti mog ljekara opće prakse moraju u potpunosti platiti svaku posjetu – što nije uvijek lako učiniti.
Naš zdravstveni sistem odražava naš razredni sistem. U podnožju piramide su veoma siromašni. Mnogi od njih pate kroz duge sate u hitnim sobama samo da bi bili odbijeni uz beskorisni ili štetni recept. Nije ni čudo da „Sjedinjene Države imaju najgori rekord među industrijalizovanim zemljama u liječenju smrti koje je moguće spriječiti“ (Healthcare-NOW! 1. decembar 2011.).
Prečesto vrlo siromašni nemaju nikakvu brigu. Oni jednostavno umiru od bilo koje bolesti koja ih pogađa jer si ne mogu priuštiti liječenje. Jedan moj poznanik mi je ispričao kako joj je majka umrla od side jer nije mogla priuštiti lijekove koji bi je mogli održati u životu.
U Hjustonu sam jednom razgovarao sa vozačem limuzine, mladim Afroamerikancem, koji je primetio da su mu oba roditelja umrla od raka bez ikakvog lečenja. “Upravo su umrli”, rekao je s bolom u glasu koji još uvijek čujem.
Žive neposredno iznad siromašnih u klasnoj piramidi zaražena srednja klasa. Gledaju kako zdravstveno osiguranje nestaje dok isplaćuju skupe iznose osiguravajućim društvima vođenim profitom. Bio sam u mogućnosti da se operišem u Alta Batesu samo zato što sam dovoljno star da imam Medicare i imam dovoljno raspoloživih prihoda da podmirim participaciju.
Za moju ambulantnu operaciju, bolnica je naplatila Medicare-u 19,466 dolara. Od toga je Medicare platio 2,527 dolara. I naplaćeno mi je 644 dolara. Bolnica tada otpisuje neplaćeni iznos čime se štedi znatna suma poreza (što je indirektna subvencija od nas ostalih poreskih obveznika). Da nisam imao Medicare pokriće, morao bih da platim svih 19,466 dolara.
Bolnica me je obavijestila da naknada od 19,466 dolara pokriva samo bolničke troškove za opremu, tehničare, zalihe i sobu. Dakle, osim 644 dolara, morat ću platiti sve patologe, hirurške asistente i anesteziologe koji su obavili dodatne usluge. Čekam da padne druga cipela.
Koliko zarađuje moj hirurg? Ne puno. On za sve dobije oko 400 do 500 dolara, uključujući moje posjete prije i poslije operacije i samu operaciju, zahtjevan poduhvat koji zahtijeva vještine najviše vrste. Takođe mora da održava osiguranje, kancelariju, pomoćnika i sve veći teret papirologije.
Moj hirurg mi je istakao: “Ako pitate ljude koliko zarađujem na operaciji poput vaše, oni će reći 4000 do 5000 dolara i pogriješiti za faktor deset.” Napomenuo je da je u nedavnom govoru predsjednik Obama kritizirao hirurga jer je naplatio 30,000 dolara za zamjenu kape za koljeno. „Hirurg dobija samo mali deo te količine“, istakao je moj doktor.
Da stvar bude gora, govori se o smanjenju Medicare plaćanja liječnicima za 27 posto. Ako se to dogodi, biće sve teže pronaći hirurga koji će uzeti Medicare. Što je još gore, privatna osiguravajuća društva pridružit će se stiskanju ljekara za još veći profit.
Bio sam u mogućnosti da platim svoju uplatu (644 dolara) ne samo zato što je moja operacija bila u velikoj mjeri subvencionirana od strane Medicarea, već i zato što je to bila jednodnevna “ambulantna operacija”. Ne znam kako bih se snašao da se moram podvrgnuti dugotrajnom i izuzetno skupom liječenju.
Toliko o životu u srednjoj klasi. Na samom vrhu klasne piramide su 1%, oni koji ne moraju da brinu ni o čemu od ovoga, superbogati koji imaju dovoljno novca za sve vrste najsavremenijih tretmana u najfinijim terapijskim centrima širom svijeta, zajedno sa luksuznim apartmanima sa gurmanskim menijima.
Među medicinski privilegovanim su članovi Kongresa i američki predsjednik. Ne plaćaju ništa. Tretiraju se u vrhunskim ustanovama. Oni uživaju, kako bismo rekli, u socijalizovanoj medicini. Nijedan konzervativni zakonodavac nije se čvrsto držao svojih principa slobodnog tržišta odbijajući da prihvate ovaj javno finansiran medicinski tretman.
John Mackey, izvršni direktor Whole Foods, veselo je najavio da medicinska njega nije ljudsko pravo; trebalo bi da bude „tržišno određeno baš kao hrana i sklonište“. Niko nema bolje mišljenje o Johnu Mackeyu od mene, a ja mislim da je on krvopija vođen pohlepom i razbijanje sindikata. Ipak, odaću mu priznanje što je iskreno priznao svoju posvećenost dehumanizovanoj patologiji profita.
Medicinski sistem u SAD košta mnogo puta više od onoga što se troši u socijalizovanim sistemima, ali daje mnogo manje na način kvalitetne nege i lečenja. Tako je zamišljeno da bude. Cilj bilo koje usluge slobodnog tržišta – bilo da se radi o komunalnim uslugama, stanovanju, transportu, obrazovanju ili zdravstvenoj zaštiti – nije maksimiziranje učinka, već maksimiziranje profita često nauštrb učinka.
Ako je profit visok, onda sistem radi sasvim dobro — za 1%. Ali za nas 99%, želja za profitom je sama po sebi srce problema.
© Michael Parenti, 2011
-----
Nedavne knjige Michaela Parentija uključuju: Lice imperijalizma (2011); Bog i njegovi demoni (2010); Suprotni pojmovi: Michael Parenti Reader (2007); Ubistvo Julija Cezara (2004). Za dodatne informacije posjetite: www.MichaelParenti.org.