Finansijska reforma
Ništa sada nije važnije za stabilizaciju globalnog ekonomskog sistema od finansijske reforme. Nažalost, malo je vjerovatno da će se to dogoditi u doglednoj budućnosti.
Kao i bilo šta drugo, trijumf neoliberalizma je bio trijumf finansijskog sektora nad svima ostalima. Godine 1982. finansijska industrija je primila 12% svih domaćih korporativnih profita u SAD. U 2002. finansijska industrija je primila 45% domaćeg korporativnog profita. Kada industrija koja bukvalno ne proizvodi ništa što možete dodirnuti proždire skoro polovinu korporativnog profita, nešto je pošlo jako, jako po zlu. Dakle, prvi problem je to što se smiješna količina američkog ljudskog kapitala koja bi se mogla iskoristiti za proizvodnju nečeg korisnog izvlači od strane financijskog sektora da ne proizvodi ništa.
Drugi problem je što su „finansijske usluge“ koje pruža industrija drastično pogoršale kvalitet jer su gutale sve više ljudskih resursa i profita preduzeća. Finansijske usluge su korisne ako usmjeravaju štednju društva u produktivna ulaganja, tj. ulaganja u više i bolje mašine koje nam pomažu da radimo efikasnije. Ako finansijska institucija pomaže preduzeću da pozajmi tuđu štednju kako bi bolje opremila svoje radnike da postanu produktivniji prije nego što je kompaniji bilo potrebno da akumulira dovoljno zadržane dobiti da sama plati investiciju, finansijska institucija je pružila korisnu uslugu . Ali američki finansijski sektor pružao je sve manje ove vrste korisnih finansijskih usluga kako je neoliberalizam napredovao. Umjesto toga, ono što je sve napuhaniji finansijski sektor učinio bilo je da je ušteđevinu usmjerio od produktivnih ulaganja u špekulativne finansijske investicije — korporativna spajanja i preuzimanja, i jedan rizični balon imovine za drugim.
I naravno, treći problem je bio taj što je uzimajući više resursa za manje korisne stvari, Wall Street takođe gradio finansijsku kuću od karata koja je bila nesreća koja je čekala da se dogodi. Više poluge plus manje regulacije prije ili kasnije znači finansijsku katastrofu, a finansijska katastrofa još veću katastrofu za stanovnike Main Streeta. Sa decenijama povećanog profita, industrija je bila u stanju da kupi dovoljno političara (i profesora finansija) tako da je do sredine 1990-ih delovala van bilo kakve efektivne regulative.
Sada smo svjedoci vrste političkog manevriranja koje biste u ovim okolnostima očekivali od Obamine administracije i američkog Kongresa. Govori osmišljeni da smire bijesnu javnost, praćeni zakonima osmišljenim da udovolje njihovim platnim radnicima na Wall Streetu. Kada se sve kaže i uradi, velike holding banke će biti još veće i stoga će biti manje vjerovatno da će im biti dozvoljeno da propadnu. Komercijalno i investiciono bankarstvo i dalje će biti vezani uz bok. Trgovina visokoprofitabilnim, ezoteričnim finansijskim proizvodima, koji nemaju nikakvu društvenu vrijednost, ali izlažu finansijski sistem velikom riziku, nastaviće se. A regulatorna ovlaštenja će biti više koncentrisana u rukama Banke federalnih rezervi, koju je Wall Street odavno zauzeo. Ukratko, finansijska reforma će biti smokvin list u Sjedinjenim Državama, ostavljajući finansijski sistem podložan krizi kao što je bio pre septembra 2008. Jedino pitanje će biti kako će izgledati sledeći balon imovine i koliko će vremena trebati da se rastu i pucaju.
Nesposobnost Evropske banke, MMF-a i političkih lidera u Njemačkoj i Francuskoj da spriječe globalna finansijska tržišta i privatne agencije za kreditni rejting da natjeraju kamatne stope kroz krov za grčke, a sada portugalske i španske državne obveznice dok pokušavaju refinansirati svoj dug je najnoviji znak da se ništa nije promijenilo na bolje u međunarodnom finansijskom sistemu.
Fiscal Stimulus
Trenutno ništa nije kontraproduktivnije od vođenja rata protiv deficita državnog budžeta. Nažalost, ovo će se vjerovatno nastaviti u doglednoj budućnosti.
Osim regulacije, ili još bolje, nacionalizacije finansija jednom za svagda, ništa ne bi bilo korisnije od snažnog fiskalnog podsticaja od strane vlada da izvuče globalnu ekonomiju iz „velike recesije“. Budući da su fiskalni stimulans i budžetski deficit dva različita naziva za istu stvar, to znači da su nam posebno potrebne vlade u većim ekonomijama poput SAD-a, Njemačke i Japana da vode veće privremene budžetske deficite. Deficit potrošnje, posebno na obrazovanje, ozelenjavanje infrastrukture i zdravstvenu zaštitu koji stvaraju najviše radnih mjesta po dolaru, je dobar. Smanjenje poreza, posebno za siromašne i nižu srednju klasu za koje je veća vjerovatnoća da će potrošiti smanjenje poreza, je dobro. Borba za smanjenje deficita državnog budžeta tokom najgore recesije u poslednjih 80 godina nije samo loša, već je i suluda – osim ako niste opoziciona politička stranka koja pokušava da produži recesiju radi političke koristi. Smanjenje državnog deficita danas nije čak ni dobra politika ako je vaš cilj da imate manji državni dug za 5 godina. Neuspješno pružanje fiskalnih stimulansa danas će produžiti recesiju, nastaviti s smanjivanjem poreskih prihoda na neodređeno vrijeme i dugoročno povećati državni dug. Konzervativna vlada u Njemačkoj je tragično posvećena glupom pojmu “fiskalne odgovornosti” za sebe i za druge. Republikanska opozicija u SAD-u raspiruje vatru zabrinutosti zbog državnog duga u namjernom i ciničnom pokušaju da produži recesiju kako bi požnjela kratkoročni politički dobitak na izborima za Kongres 2010. i predsjedničkim izborima 2012. godine. Obamini ekonomski savjetnici, Laurence Summers i Timothy Geithner, također su izazvali strahove od deficita i odgovorni su za sprječavanje administracije da traži veći fiskalni stimulans u 2009. godini i da ubije drugi stimulans u 2010. godini. Japanska vlada je postigla bolje rezultate po ovom pitanju, ali ne može dovoljno sama stimuliše globalnu ekonomiju. U međuvremenu, vlade manjih ekonomija poput Grčke, Irske, Portugala, Španije, Letonije i svih manjih zemalja trećeg svijeta nemaju drugog izbora nego da praktikuju fiskalnu štednju jer umjesto da zaštite svoju mogućnost zaduživanja pod razumnim uslovima, one koje vode neoliberalne međunarodne finansijske sistem je bacio manje ekonomije na špekulantske pse koji povećavaju kamate na svoje zaduživanje kad god im se budžetski deficiti povećaju.
U globalnoj ekonomiji u kojoj mogu uslijediti nova poslovna ulaganja, ali nas sigurno neće izvući iz recesije, i gdje su potrošači u svim naprednim ekonomijama iskorišćeni, nema nikog drugog osim vlada da pokrene poslovičnu pumpu. Nažalost, više od 18 mjeseci nakon recesije, potrebni fiskalni stimulansi još uvijek ne dolaze, i posljedično idemo ka oporavku nezaposlenosti u najboljem slučaju, ali vjerovatnije ka dvostrukom padu jer recesijska dinamika ponovo zaživi.
Izvor: Nova politika: Projekat nove levice