Raširio sam svoje snove pod tvojim nogama. Gazi meko, jer gaziš po mojim snovima.
––William Butler Yeats
Haroon ima ponavljajuće snove. Haroon čiji je otac ubijen kada je bio dječak i koji se sjeća gladi koja je grizla tokom duge zime u svakoj godini svog djetinjstva. Noću sanja da ga neko ispušta sa velike visine. On slobodno pada kroz vazduh, ruši se na tvrdo tlo i umire. Tokom dana sanja o oslobađanju od bijesa i zbunjenosti koji ga progone, te o tome da je fotograf, putnik.
Faiz, koji je izgubio roditelje kada je bio dječak, a čiji je brat upucan i ubijen pred njim, također ima noćne more. Svake noći u kući Afghan Peace Volunteer (APV) ovdje u Kabulu, dok spava uza zid nekoliko stopa dalje, probude me njegovi jauci i plač. Danju sanja da bude novinar, da se oženi i podigne porodicu, o svijetu bez granica i rata.
U Afganistanu, sa stopom smrtnosti djece od skoro dvadeset posto, mnoga djeca nikada nemaju priliku ni da osnuju snove, ali sama da ih ostvare. Život je posebno težak djeci čije porodice napuštaju svoje domove, ostavljajući za sobom ne samo svoju zemlju i sredstva za život, već i svoje društvene mreže. Širom zemlje, četiri stotine ljudi svakodnevno je raseljeno zbog nasilja i siromaštva, a mnogi od njih odlučuju doći u Kabul, noseći sa sobom svoje srušene snove. Kabul, grad izgrađen da izdržava 300,000 ljudi, sada je dom za preko pet miliona.
Prošle zime, posebno žestoke, na desetine vrlo male djece smrzlo se na smrt u bednim, “izbjegličkim” kampovima na periferiji grada. Procjenjuje se da u ovim kampovima živi oko trideset pet hiljada ljudi, od kojih su mnogi pobjegli u Kabul iz područja teških borbi u provincijama Helmand i Kandahar. Kada obiđemo ove kampove, zatičemo stanovnike u pohabanoj pamučnoj odeći i bosih nogu. Žive bez struje ili vodovoda u kolibama koje su sagradili od blata, a smrt njihove djece prošle godine bila je potpuno spriječiva kao i rat iz kojeg su njihove porodice pobjegle.
Svake večeri u kući APV, mala grupa mladih avganistanskih srednjoškolaca okuplja se u svojoj spavaćoj sobi da pijuckaju zeleni čaj i uče, nagnuti nad svojim knjigama na jednom stolu u ovoj oskudno namještenoj kući. Kada ih obuzme noć, spavaju na tankim ćebadima na betonskom podu, a puls ulice ispod kuca im u krvi, njeni zvuci prodiru u njihove snove.
Svako jutro kada se probude, ovi mladići zamotaju svoje ćebad i improvizirane jastuke u veliku posteljinu i nose ih u drugu sobu. Metu pod slamnatim metlama kratke drške kupljene u čaršiji. Dva sata kasnije, njihova spavaća soba i kasnonoćna radna soba pretvaraju se u učionicu u kojoj se do dvadeset Afganistanki sastaje šest dana u sedmici kako bi naučile kako da šiju.
Ove žene, koje sve žive u blizini u naselju Pul-e-Surk u zapadnom Kabulu, mešovite su etničke pripadnosti, Hazarke, Tadžikinje, Paštunke. To je samo po sebi izvanredno, u zemlji u kojoj je nepovjerenje među etničkim grupama glavna prepreka vrstama saradnje potrebne za izgradnju trajnog mira. Oni se sastaju već nekoliko mjeseci.
Čas također nudi rastuću mrežu socijalne podrške za žene čije ih obaveze i svakodnevne rutine često izoluju. Zbog kulturnih normi i zabrinutosti za sigurnost, mnoge od ovih žena provode cijele dane u svojim domovima, mjestu gdje su izložene fizičkom i emocionalnom zlostavljanju od strane muškaraca i fizičkom i psihičkom naporu beskrajnog, često teškog rada. „Uvijek sam želio da imam posao i zaradim prihod za svoju porodicu“, kaže Faribah, „ali nikada mi nije bilo dozvoljeno da izađem iz kuće. Dolazak na ovaj čas šivanja je prvi put.” Drugi ponavljaju njene reči. „Ovo je prvi put da sam izašla iz kuće da nešto naučim“, kaže Šarara. “Nikada mi ranije nije bilo dozvoljeno da izađem.” Dodaje da njen suprug nije zaposlen i da ima problema u kući. U izjavi koja izaziva mrmljanje pristanka, Faribah nam kaže: “Mi smo ljudska bića. Imamo osjećaje i osjećaje i svi želimo da budemo slobodni, da imamo dostojanstvo, bilo muško ili žensko, ali ovdje u Afganistanu ne možemo biti slobodni. To nije samo zbog društvenih tradicija, već i zbog rata.”
Šivaća grupa je takođe postala sigurno mesto, gde se snovi mogu imenovati, održavati u javnosti i kooperativno negovati. To su majke koje sanjaju da prehrane svoje porodice, da se zauvek izvuku iz slomljive težine siromaštva. Svaki dan, kada žene stignu na čas, ovaj san uđe u sobu sa njima. Njegov glas zvoni u njihovom smijehu i govori brzim, metalnim zvucima šivaćih mašina. Dugo nakon što odu, to se zadržava.
A sada je njegov glas porastao. Kako se zima približava, Faribah, Shararah, Golbahar, Turpikay, Shakirah i ostatak grupe odlučili su da svoje lične snove sašiju sa onima iz svoje zajednice praveći velike, tople tješine – avganistanske jorgane – za porodice koje žive u izbjegličkim kampovima u Kabulu . U kampovima su prošle godine umrla djeca spavala s članovima porodice, ali su se otkotrljala ispod svojih malih ćebadi. U članku New York Timesa citira se otac jednog od umrlih djece: “Odrasli znaju kako se ugrijati, ali mali ne znaju.” Tako će žene praviti jorgane koji će pokrivati djecu i štititi ih cijelu noć.
Žene će na ovom projektu blisko sarađivati sa Afganistanskim mirovnim volonterima. Tokom protekle sedmice održali su nekoliko sastanaka. Oni pristupaju planiranju projekta sa inteligencijom i samopouzdanjem, oslanjajući se na svoje razumijevanje ljudi i načina na koji stvari funkcioniraju u Kabulu. Njihove izjave su snažne i jasne. Za toplinu, popluni će biti izrađeni od dvostrukog sloja vune. Odredili su naknadu od 100 Afganistanaca (oko 2 USD) po poplunu koja će biti plaćena direktno krojači koja ga napravi. Uz očekivana dva jorgana dnevno, žena može zaraditi osamdeset do sto dolara mjesečno i značajno doprinijeti dobrobiti svoje porodice.
Na današnjem sastanku, oni su podjednako čvrsti u svom vlasništvu nad projektom, kao i u svom insistiranju da budu uključeni u njegovu administraciju. „Želimo da budemo uključeni u sve odluke“, posebno one koje se odnose na to ko je uključen. Nastaje žustra diskusija. “U Afganistanu,” jasno kažu, “svi smo naučili da varamo i lažemo.” Korumpirani zvaničnici skidaju vrh novca pomoći koji teče u zemlju. Niko ne treba da ukazuje na to niti da objašnjava ovim ženama. Ostaje im samo da pogledaju oko sebe i vide koliko je malo učinjeno uprkos velikim izdacima u proteklih jedanaest godina. Dok pomoć stigne do ljudi kojima bi trebala pomoći, ostalo je toliko malo da se osjećaju opravdano uzeti ono što mogu. Projekat jorgana, kažu žene, ne može uspjeti bez poštenja. A to zahtijeva jasna pravila, nadzor i odgovornost.
Današnji sastanak se završava. I polako, polako žene odlaze, govoreći dugo, dugotrajno zbogom jedna drugoj. Njihovi snovi ležali su pred našim nogama. Ceo dan lagano gazimo.