(Slijedi revidirani odlomak iz Parentijeve najnovije knjige KULTURNA BORBA)
Ako se nekritički uronimo u kulturni kontekst bilo kojeg društva, gledajući ga samo onako kako ono sebe vidi, tada prihvaćamo sebične iluzije koje ono ima o sebi. Sagledavanje društva „čisto pod njegovim sopstvenim uslovima“ obično znači sagledavanje društva kroz oči dominantnih grupa koje imaju preovlađujući uticaj u oblikovanju njegovih verovanja i praksi. Nadalje, dominantna kultura često počiva na standardima koje ne dijele svi unutar samog društva. Dakle, dolazimo do ključnog pitanja: čija je to kultura uopće? Prečesto je ono što važi za uspostavljenu kulturu društva ekskluzivni rezervat privilegovanih, oružje koje se koristi protiv ranjivijih elemenata.
To se ne vidi jasnije nego u nedjelima počinjenim nad ženama. Izvještaj Ujedinjenih nacija otkrio je da su predrasude i nasilje nad ženama “i dalje čvrsto ukorijenjeni u kulturama širom svijeta”.
U mnogim zemljama, uključujući Sjedinjene Države, žene trpe diskriminaciju u pogledu plata, stručnog osposobljavanja i napredovanja na poslu. Prema izvještaju New York Timesa (6/18/04), u podsaharskoj Africi žene ne mogu naslijediti ili posjedovati zemlju - iako je obrađuju i uzgajaju 80 posto hrane na kontinentu.
Nije tajna da je ženama još uvijek uskraćena kontrola nad vlastitom reproduktivnom aktivnošću. U cijelom svijetu oko osamdeset miliona trudnoća godišnje se smatra neželjenim ili neblagovremenim. Godišnje se obavi oko dvadeset miliona nebezbednih ilegalnih pobačaja, što rezultira smrću oko 78,000 žena godišnje, dok milioni više pretrpe ozbiljne povrede.
U Kini i drugim azijskim zemljama u kojima se kćeri vide kao obaveza, milioni novorođenčadi su nestali, abortirane ili ubijene pri rođenju ili učinjene zbog zanemarivanja i nedovoljno hranjenja.
Procjenjuje se da je stotinu miliona djevojčica u Africi i na Bliskom istoku genitalno osakaćeno klitoridektomijom (izrezivanje klitorisa) ili infibulacijom (ekscizija klitorisa, malih usana i unutrašnjih zidova velikih usana, sa skoro potpuno zatvorenom vulvom, omogućavajući otvor oko obima olovke).
Svrha takvog sakaćenja je da drastično umanji sposobnost žene za seksualno zadovoljstvo, osiguravajući da ona ostane u posjedu svog muža. Neke djevojčice umiru u procesu ekscizije (obično ga izvodi starija žena bez medicinske obuke). Dugoročne posljedice infibulacije uključuju smetnje menstrualnog toka, kronične infekcije, štetni koitus i komplikovan porođaj.
U većem dijelu Bliskog istoka, žene nemaju pravo da voze automobile niti da se pojavljuju u javnosti bez pratnje muškog rođaka. One nemaju pravo pokretati brakorazvodni postupak, ali se mogu razvesti po volji muža.
U latinoameričkim i islamskim zemljama muškarci ponekad ostaju nekažnjeni jer brane svoju „čast“ ubijajući svoje navodno nevjerne žene ili djevojke. U fundamentalističkom islamskom Iranu, zakon izričito dozvoljava pogubljenje žena preljubnica kamenovanjem, spaljivanjem ili bacanjem sa litice.
U zemljama kao što su Bangladeš i Indija, žene se ubijaju kako bi se muževi mogli ponovo vjenčati za bolji miraz. Prosječno pet žena dnevno spali se u sporovima vezanim za miraz u Indiji, a mnogo više slučajeva ostane neprijavljeno. U Biharu, Indija, žene koje su proglašene krivim za vještičarenje i dalje se spaljuju do smrti. U savremenoj Gani postoje zatvorski logori za žene optužene da su vještice. Nasuprot tome, muški fetiš svećenici u Gani imaju slobodnu vlast sa svojim magijskim praksama. Ovi sveštenici često nabavljaju mlade devojke iz siromašnih porodica za koje se kaže da duguju precima sveštenikovim precima. Djevojke služe kao seksualne robinje svećenika. One koji uspeju da pobegnu ne vraćaju uplašene porodice. Da bi preživjele, moraju se ili vratiti u svećeničko svetište ili otići u grad i postati prostitutke.
Milioni mladih žena privučenih iz svih dijelova svijeta prisiljeni su u seksualno ropstvo, što se procjenjuje na 7 milijardi dolara godišnje. Više od milion djevojčica i dječaka, od kojih su mnogi od pet do šest godina, regrutovani su za prostituciju u Aziji, a možda i isti broj u ostatku svijeta.
Pedofili iz Sjedinjenih Država i drugih zemalja podstiču promet u Aziji. Uživajući u anonimnosti i nekažnjivosti u inostranstvu, ovi „seks turisti” su skloni da svoje radnje silovanja dece tretiraju kao legalne i kulturno prihvatljive. U Afganistanu pod talibanima, žene su bile zarobljene u svojim domovima, zabranjeno im je da traže medicinsku pomoć, rade ili idu u školu. Američku okupaciju Afganistana predsjednik Bush mlađi pozdravio je kao oslobođenje afganistanskih žena.
U stvari, veći dio te zemlje ostaje pod kontrolom gospodara rata koji se protive bilo kakvom pomaku ka emancipaciji žena. I nevolja seoskih žena postala je još očajnija. Brojne mlade žene pokušale su se samozapaliti kako bi izbjegle porodično zlostavljanje i neželjene brakove. “Za vrijeme talibana živjeli smo na groblju, ali smo bili sigurni,” izjavila je jedna aktivistkinja. “Žene su sada laka oznaka za silovatelje i naoružane pljačkaše.” U Iraku nalazimo sličan obrazac: položaj žena pogoršava se zbog američke invazije. Sekularna Baath partija Sadama Huseina stvorila je despotski režim (u potpunosti podržan od Washingtona tokom njegovog najsmrtonosnijeg perioda). Ali Baathisti su dozvolili prava iračkih žena koja su bila bez premca u regiji Zaljeva. Žene su mogle pohađati fakultet, putovati bez pratnje i raditi zajedno s muškarcima u raznim profesijama. Mogli su birati za koga će se vjenčati ili se suzdržati od vjenčanja.
Ali sa rastućom pobunom protiv američke okupacije, žene su sada na meti nadolazećih islamskih ekstremista. Sveštenici su im nametnuli nova ograničenja. Žene su prisiljene da nose tradicionalno pokrivalo za glavu, a djevojke većinu dana provode u zatvorenom prostoru ograničene na kućne poslove.
Većina Iračanki sada je lišena javnog obrazovanja. Često jedino što preostaje za čitanje je Kuran. Mnoge žene strahuju da nikada neće povratiti slobodu koju su uživale pod prethodnim režimom. Kao što je jedna iračka feministkinja primijetila: „Stanje žena se pogoršava. . . . Ova trenutna situacija, ovaj fundamentalizam, nije čak ni tradicionalna. To je očajno i reakcionarno.” Uprkos svim dramatičnim pomacima žena u Sjedinjenim Državama, i one trpe zastrašujuću viktimizaciju. Desetine hiljada njih se ili okreću prostituciji zbog ekonomske potrebe ili su na to prisiljene od strane muškog eksploatatora – i tamo zadržane aktima nasilja i zastrašivanja.
Procjenjuje se da su tri od četiri žene u SAD-u žrtve nasilnog zločina tokom svog života. Svakog dana četiri žene ubiju muškarci sa kojima su bile bliske. Ubistvo je drugi vodeći uzrok smrti među mladim Amerikankama.
U SAD nasilje u porodici je vodeći uzrok povreda među ženama reproduktivne dobi. Procjenjuje se da je tri miliona žena svake godine pretučeno od strane svojih muževa ili muških partnera, često više puta.
Statistički, dom žene je njeno najopasnije mjesto – ako u njemu ima muškarca.
Pretučenim ženama obično nedostaju finansijska sredstva za bijeg, posebno ako imaju djecu. Kada to pokušaju, njihovi muški napadači će vjerovatno doći za njima i nanijeti još goru odmazdu. Policija je obično od male pomoći. Hapšenje je najrjeđi odgovor na nasilje u porodici. U većini država premlaćivanje u domaćinstvu klasifikovano je kao prekršaj.
Žene koje ubiju svoje dugogodišnje muške zlostavljače u očajničkim djelima samoodbrane obično na kraju odsluže duge zatvorske kazne. U posljednje vrijeme, ženske organizacije su imale određeni uspjeh u obezbjeđivanju utočišta za zlostavljane žene i vršenju pritiska na javne vlasti da se pokrenu protiv muškog nasilja.
Da zaključimo, oni koji zahtijevaju poštovanje svoje kulture mogu imati legitiman zahtjev ili možda zaista traže dozvolu za ugnjetavanje ranjivijih elemenata u svom društvu.
U bilo kojoj kulturi, uključujući i našu vlastitu, mogu postojati običaji koji nisu vrijedni poštovanja. A postoje osnovna prava koja nadilaze sve kulture, što čak i vlade priznaju kada zabrane određene užasne običaje i potpišu međunarodne sporazume u znak podrške ljudskim pravima. ______________
Nedavne knjige Michaela Parentija uključuju Superpatriotism (Svjetla grada), Ubistvo Julija Cezara (New Press) i najnovije, The Culture Struggle (Seven Stories Press). Za više informacija posjetite: www.michaelparenti.org.