Jedan od načina da se izmjere strahovi ljudi na vlasti je intenzitet njihove potrage za sigurnošću i kontrolom nad znanjem.
Po tom standardu, članovi zakonodavnog tijela Floride označili su sebe kao ljude koji se najviše užasavaju historije u Sjedinjenim Državama kada su prošlog mjeseca poduzeli hrabre korake da postanu prva država koja je zabranila historijsku interpretaciju u javnim školama. Drugim riječima, Florida je službeno zamijenila proučavanje historije nametanjem dogme i efektivno zabranila kritičko mišljenje.
Iako se američkim studentima obično podučava sanirana verzija historije u kojoj se inherentna superiornost i dobronamjernost Sjedinjenih Država rijetko dovode u pitanje, društvene i političke promjene pokrenute 1960-ih otvorile su prostor za poštenije objašnjenje naše prošlosti. Ali čak i ovih nekoliko malih koraka koje su neki nastavnici poduzeli prema kolektivnoj kritičkoj samorefleksiji je previše za mnoge Amerikance.
Dakle, kao dio zakona o obrazovanju koji je potpisao guverner Džeb Buš, Florida je izjavila da će se „američka istorija posmatrati kao činjenična, a ne kao konstruisana“. Taj činjenični istorijat, kaže zakon, će se smatrati „saznatljivom, poučljivom i provjerljivom“.
Zakonodavci Floride ne samo da propisuju poseban pogled na američku istoriju koji se mora poučavati (moja omiljena među specifičnim naredbama u zakonu je ona o podučavanju učenika o „prirodi i važnosti slobodnog preduzetništva za ekonomiju Sjedinjenih Država“), već pokušavaju da ukinu bilo kakve suprotne ideje. Oni ne govore samo da je njihova istorija najbolja istorija, već da je van interpretacije. U stvari, zakon pokušava potisnuti raspravu o samoj ideji da je historija interpretacija.
Osnovna zabluda zakona je u osnovnoj pretpostavci da se „činjenično” i „konstruisano” međusobno isključuju u proučavanju istorije. Zasigurno postoje mnoge činjenice o historiji oko kojih se široko, a ponekad čak i jednoglasno, slažu. Ali način na koji te činjenice slažemo u narativ da opišemo i objasnimo istoriju je jasno konstrukcija, interpretacija. To je zadatak istoričara - da procijene činjenične tvrdnje o prošlosti, utkaju ih zajedno u koherentnu priču i izgrade objašnjenje kako i zašto su se stvari dogodile.
Na primjer, činjenica je da su Evropljani počeli dolaziti u značajnom broju u Sjevernu Ameriku u 17. stoljeću. Jesu li to bili mirni doseljenici ili agresivni osvajači? To je interpretacija, konstrukcija činjenica u narativ s argumentom za jedan poseban način razumijevanja tih činjenica.
Takođe je činjenica da su, kada su ti Evropljani došli, starosedeoci su umrli u velikom broju. Da li je to bio čin genocida? Bez obzira na nečiji odgovor, to će biti tumačenje, konstrukcija činjenica koje podržavaju ili odbijaju taj zaključak.
Da li je u savremenoj istoriji američka intervencija na Bliskom istoku imala za cilj podršku demokratiji ili kontrolu ključnih energetskih resursa u regionu? Da li bi iko u slobodnom društvu želeo da studenti budu naučeni da postoji samo jedan način da se konstruiše odgovor na to pitanje?
Govoreći o savremenoj istoriji, šta je sa činjenicom da je pred predsedničke izbore 2000. godine republikanski državni sekretar Floride uklonio 57,700 imena iz biračkih spiskova, navodno zato što su bili osuđeni za zločine i nisu imali pravo glasa. Činjenica je da najmanje 90 posto nisu bili kriminalci - već su bili Afroamerikanci. Činjenica je da crnci većinom glasaju za demokrate. Kakav će zaključak istoričari izvući iz tih činjenica o tome kako i zašto se to dogodilo?http://www.gregpalast.com/detail.cfm?artid=217&row=2
Drugim riječima, historija je uvijek konstruirana, ma koliko se izabrani predstavnici Floride mogli opirati toj ideji. Pravo pitanje je: koliko efikasno neko može braniti svoju konstrukciju? Ako su zakonodavci Floride osjetili potrebu da napišu zakon koji bi eliminirao mogućnost da se to pitanje uopće postavi, možda to govori nešto o njihovoj vjeri u vlastito mišljenje i sposobnosti da ga brane.
Jedna od temeljnih tvrdnji naučne revolucije i prosvjetiteljstva - dva pokreta koja do danas nisu ukinuta od strane zakonodavnog tijela Floride - je da nijedno tumačenje ili teorija nije izvan izazova. Dokazi i logika na kojima se zasnivaju sve tvrdnje o znanju moraju biti transparentne, otvorene za ispitivanje. Moramo biti u stanju razumjeti i kritikovati osnovu za bilo koju konkretnu konstrukciju znanja, što zahtijeva da razumijemo kako se znanje konstruira.
Osim na Floridi.
Ali koliko god da je primamljivo za ismijavanje, ne bismo trebali trošiti previše vremena na zezanje ove jedne države, jer zakon predstavlja čežnju koju možete pronaći širom Sjedinjenih Država. Amerikanci gledaju na širi svijet u kojem sve više ljudi odbacuje ideju o Sjedinjenim Državama kao uvijek ispravnim, uvijek boljim, uvijek moralnim. Kako raste jaz između toga kako Amerikanci vide sebe i kako nas svijet vidi, instinkt mnogih je da eliminišu intelektualne izazove kod kuće: „Ne možemo kontrolisati šta ostatak svijeta misli, ali možemo osigurati da naša djeca ne budu nisam bio izložen takvim glupostima.”
Ironija je da je takav zakon upravo ono što bi se očekivalo u totalitarnom društvu, gdje vlade polažu pravo da određene stvari proglase istinitim, bez obzira na rasprave o dokazima i tumačenjima. Poželjni pridev u Sjedinjenim Državama za ovo je „staljinistički“, sistem kojem su se američki kreatori politike protivili tokom Hladnog rata. Barem, to sam naučio na času istorije.
Ljudi pretpostavljaju da su ove vrste gluposti ukorijenjene u aroganciji i neznanju Amerikanaca, a u Sjedinjenim Državama sigurno ima ekscesa i jednog i drugog.
Ali zakon Floride – i rasprostranjeniji politički način razmišljanja koji on odražava – također ima svoje korijene u strahu. Čini se da je rekord relativno uspješne dominacije širom svijeta kod Amerikanaca proizveo strah od bilo kakvog smanjenja te dominacije. Iako je američka vojna moć bez premca u svjetskoj povijesti, ne možemo u potpunosti diktirati oblik svijeta ili tok događaja. Umjesto da ispituju složenost svijeta i proširuju opseg nečijeg istraživanja, instinkt nekih je suziti istragu i uspostaviti što je više moguće kontrole kako bi izbjegli teške i potencijalno bolne izazove pravovjerju.
Da li je historija “spoznatljiva, poučna i provjerljiva”? Svakako da ljudi mogu naporno raditi da bi saznali — da razviju interpretacije procesa i događaja u istoriji i da razumiju suprotstavljena tumačenja. Možemo podučavati o tim pogledima. I učenici se mogu testirati na njihovo razumijevanje konfliktnih konstrukcija istorije.
Ali pravi test je da li Amerikanci mogu da se pomire ne samo sa velikim trijumfima već i sa dubokim neuspesima naše istorije. U tom testu nije u pitanju samo ocjena u razredu, već naša zajednička budućnost.
Robert Jensen je profesor novinarstva na Univerzitetu Teksas u Austinu i član odbora Third Coast Activist Resource Center http://thirdcoastactivist.org/. Autor je knjiga The Heart of Whiteness: Race, Racism, and White Privilege i Citizens of the Empire: The Struggle to Traim Our Humanity (oboje iz City Lights Books). Može se dobiti na adresi [email zaštićen] .