U izdanju Evropskog izdanja Time-a od 17. januara 2005. i međunarodnog izdanja Newsweeka bila je ista fotografija. Na njemu je prikazan krupni američki mornarički oficir sa USS Abraham Linkoln kako drži teško povređeno dete u indonežanskom lučkom gradu Banda Aceh. Patos na licu oficira nije propaganda, niti su tuga i strah na licu teško pogođenog djeteta inscenirani. Tragedija je stvarna, kao i ogroman ljudski napor rekonstrukcije i iscjeljenja. Ono što je gotovo uvredljivo je način izvještavanja medija u SAD-u i njegovih glavnih časopisa. Nakon smrti četvrt miliona i razaranja u životima preživjelih, naglasak ovih medija stavljen je na ulogu američke vlade i američkih državljana u čišćenju. Naslovna slika u ovim vodećim časopisima, kao i način izvještavanja u SAD-u, prikazuje klasičnu kolonijalnu namjeru: prikazati bijele nacije kao zaštitnike, a tamnije nacije kao bespomoćne nacije zahvalne za temperament i tehnologiju the overlords. Fotografisanje je sve: senator Bill Frist tokom prilike za fotografisanje na svojoj turneji po Šri Lanki zamolio je svoje saradnike da „nanesu malo razaranja pozadi“. Autonomni napori ljudi duž oboda Indijskog okeana i njihova žrtvovanja nisu krasili našu štampu. Terri Gross iz Fresh Air (1/19/05) je primijetio da je paket pomoći američke vlade od 350 miliona dolara veći od paketa pomoći Saudijske Arabije, što je sve vrlo dobro. Imajte na umu da doprinos SAD iznosi samo 0.003% našeg BDP-a. Ali zašto su SAD uvijek glavna priča, čak i kada je devastacija u Aziji, pa čak i kada će glavni napor za oporavak uložiti Azijati, a ne nekoliko američkih marinaca i medicinara koji su u tom području? Bio sam u Čenaju prošle nedelje, jednom od najteže pogođenih delova Indije. Tokom posjete uredima najvećih novina u gradu, iu južnoj Indiji, The Hindu, saznao sam za otvorena srca običnih ljudi prema onima koji su tako tragično pogođeni. Novine su započele akciju prikupljanja sredstava i u roku od nekoliko sedmica prikupile preko Rs. 10 miliona, što je Rs. 100 miliona ili 2.25 miliona dolara. Iznos nije velik sam po sebi, ali uzmite u obzir ovo: većina novca je došla od pojedinačnih donacija ili od nastavnika, bankarskih službenika i drugih plaćenih radnika, kao i radnika po satu u fabrikama i prodavnicama koji su donirali dnevnu platu. Oni koji si najmanje mogu priuštiti da ulože novac u konzervu bili su najviše oduševljeni.
U Kalkuti, čak su i ulični prosjaci odlučili da doniraju dnevnu zaradu u Fond za pomoć premijeru, čija će blagajna porasti na oko 100 miliona dolara. Komunistički poslanici su obećali mjesečnu platu. Političke stranke iz cijelog spektra održavale su akcije prikupljanja novca i slanja ljudi na rad pomoći. Sav ovaj novac ide prema državnim i vandržavnim agencijama koje su u rekonstrukciji. Više Indijaca je umrlo u potresu u Gudžaratu 2001. (30,000), a ipak je indijsko stanovništvo lako prikupilo više za dvije sedmice za ovu tragediju nego za dvanaest mjeseci nakon potresa 2001. godine. U razgovoru sa Indijancima svih političkih denominacija i sa različitih društvenih lokacija, postalo je jasno da je novac stigao iz dva razloga. Prvo, ostajemo zbunjeni razmjerom katastrofe u regionu, ne samo u zemlji. Razgovori o nedostatku efikasnog ranog upozorenja nisu umanjili naše strahopoštovanje prema moći prirode nad ljudskim nastojanjima. Pokušaji da se povežu razmjere razaranja s globalnim zagrijavanjem i drugim takvim ljudskim katastrofama morat će se proučiti, iako je dio ove ekološke analize izgledao politički oportunistički. Jasno je da su iscrpljivanje šuma mangrova duž dijela obale i drugi slični problemi utjecali na razmjere smrti, ali ne znamo da li je to dovelo do pomaka u tektonskim pločama.
Novac je pristizao jer je to bilo najmanje što se može učiniti u odnosu na ono što je bez milosti. Drugo, kada je indijski premijer Manmohan Singh najavio da njegovoj vladi neće biti potrebna strana pomoć i kada su indijski mediji izvještavali o naporima indijske mornarice i drugih u regiji (uključujući Šri Lanku i Maldive), pokazalo se da moralo se odraditi svoj dio u regionu i ne oslanjati se na pomoć spoljnih ujaka. Singhove riječi pokrenule su gotovo anahroni antikolonijalni nacionalizam Trećeg svijeta, čak i dok sam Sing vodi vladu koja je inače sklona ustupcima svjetskim bankarima. Prije nego što je američka vlada obećala 2.6 miliona dolara Šri Lanki u danima nakon cunamija, indijska vlada je već ponudila 26 miliona dolara.
Etos koji motiviše ovaj napor dolazi iz regionalizma, iz pedesetogodišnje tradicije solidarnosti Trećeg svijeta, kao i iz dvodecenijskog pokušaja indijske države da bude glavna sila u susjedstvu. Ove složene motivacije pokreću dnevni red. Ono što je izvanredno nije ono što motiviše vladu, već kako demonstracija suvereniteta izaziva ovaj veliki dobrovoljni doprinos rekonstrukciji ne samo unutar nacije, već iu regionu. Našim novinarima nedostaje takav napor možda zato što je toliko stran američkom nacionalizmu. Time je nosila priču koja je dovela u pitanje mehanizam pružanja pomoći („Koliko će zaista otići žrtvama?“). Unatoč našim najboljim dobrim namjerama, u članku se tvrdi: “Zemlje donatori ne žele da njihova pomoć preplavi birokratiju neke zemlje ili podstakne korupciju, pa u ime odgovornosti daju vrlo pažljivo.” Ideja o „nacijama donatorima“ dolazi od institucija poput Pariskog kluba (nastalog 1956. da koordinira odnos naprednih kapitalističkih država i „duga trećeg svijeta“) i G-7 (formiranog 1975. da koordinira makroekonomsku politiku među naprednim kapitalistima). države).
Ove institucije promiču gledište da one „daju“, a mračne nacije „uzimaju“. Treći svijet je „primalac“ blagodati Prvog svijeta, koja u potpunosti pokriva žrtvu i trud dvije trećine ljudi svijeta. Oni koji žive izvan G-7 takođe pokazuju svoju sposobnost da budu donatori, čak i ako postavljaju zahtjeve imperijalnim silama da isprave istorijsku krađu, da nadoknade nedostatak tehničkih i kapitalnih resursa. Pozvati se na korupciju je neophodno, jer je svaki napor za pružanje pomoći prožet lažnošću i pohlepom. Međutim, korupcija u Trećem svijetu ne bi trebala biti izgovor da se ne obezbijedi novac za obnovu. U indijskom društvu, na primjer, korupcija je i endemska i osuđena. To je političko pitanje koje rasplamsava diskusiju i organizacije zemlje kao što je Indija pozdravile su Konvenciju UN-a protiv korupcije (2003). Ni korupcija ni birokratska neodgovornost ne sprečavaju globalne korporacije i zemlje G-7 da posluju sa mračnijim nacijama.
Korupcija je problem, ali posao koji diskurs korupcije obavlja gotovo je jednako podmukao kao i sama bolest. Pričanje o korupciji omogućava medijima da papire o fundamentalnom nedostatku velikodušnosti naših vlada, ali i da zatvore mnogo veći problem što je nacionalno-oslobodilačka i građanska država trećeg svijeta kanibalizirana, što ne može pružiti mnogo osnovnih usluga, i da ima malo resursa kojima raspolaže za društveni razvoj. Danima u većem dijelu južne i jugoistočne Azije država nije djelovala. Ovo nije imalo veze samo sa korupcijom ili birokratskom neodgovornošću, ali je imalo mnogo veze sa činjenicom da je pod upravom MMF-a i uz entuzijazam domaće elite, kapacitet države da pruža usluge smanjen. Školjka države, koja je sada sve više privatizovana, morala je da se osloni na ogromnu žrtvu svojih zvaničnika, organizovanih političkih grupa i običnih građana da bi sprovela normalne operacije moderne pomoći.
Vojska je u velikom dijelu regije preuzela vodstvo jer je od svih državnih institucija najmanje kanibalizirana tužnim komentarom moderne civilizacije. Pariski klub je 12. januara objavio da će obustaviti naplatu dugova od zemalja pogođenih cunamijem “sve dok Svjetska banka i MMF ne izvrše potpunu procjenu svojih potreba za rekonstrukciju i finansiranje”. Ovo je bio daleko najvažniji gest G-7, veći od novca koji su njegove nezavisne nacije obećale. Ono što je prepoznala je da su otplate otplate duga toliko velike da onemogućuju sposobnost mračnijih nacija da sprovode društveni razvoj i olakšanje. Na tom priznanju treba graditi. Uprkos kanibalizaciji državnog oblika i endemskoj korupciji i birokratskoj neodgovornosti, ljudi i dalje predaju svoj novac državi na obnovu. Horizont države kao delioca pravde živi kao nasleđe antikolonijalnog nacionalizma Trećeg sveta. Ako je država uvenula, vjera u državu nije sasvim nestala. I zaista, kako bi to išlo.
Koje su alternative: privatni kapital, koji je motivisan samo svojim profitom, a koji je takođe neodgovoran i takođe korumpiran (npr. Enron)? Nevladine organizacije, čiji je obim tako mali da uprkos dobrom poslu koji rade, ne mogu da pruže usluge (osiguranje, pomorska pomoć) koje pružaju država ili globalne korporacije? Jedina institucija koja se čini održivom je nacionalna država, i to je možda razlog zašto su pojedini Indijanci, na primjer, skupljali novac i usmjeravali ih prema državi radi rehabilitacije. Nepunih mjesec dana nakon cunamija, američka vojska je odlučila da se povuče iz napora. Na dramatičnoj konferenciji za novinare 19. januara, šef američke pacifičke komande admiral Tomas Fargo najavio je da će američka vojska „odmah početi da prenosi funkcije odgovarajućim zemljama domaćinima i međunarodnim organizacijama“. Transfer? Kao da su SAD bile dominantna sila u ovim naporima. Vojnik na naslovnoj strani Time i Newsweek-a će se, ako je Seymour Hersh u pravu, smjestiti negdje u blizini Irana, koji želi da stvori tragediju nego da je ublaži. Mračnije nacije će, u međuvremenu, ustrajati u oporavku dugo nakon što televizijske kamere i štampani novinari dođu do sljedeće nesreće. Vijay Prashad je upravo završio pisanje Darker Nations: the Rise and Fall of the Third World koje će kasnije ove godine objaviti New Press.