Autor: Vijay Prashad
Kao tinejdžer sprijateljio sam se s dječakom čija se porodica preselila iz Mumbaija (Indija) u Kanadu. Ispričao mi je izvanrednu priču koja je do sada obilježila moj osjećaj resursa i Zaljeva. Njegov otac je, kako je rekao, jednom unajmio niz brodova koji su vukli santu leda od sjevernog Atlantika do zapadne Azije kako bi obezbijedili vodu za piće za Emirate.
Bez obzira da li je priča istinita ili ne, a s obzirom na pretjerivanja mladosti vjerovatno je lažna, oživjela je pustinje arapskog poluotoka. Ako pogledate kartu, veliko područje južno od poluotoka zove se Rab al-Khali, prazna četvrt. Nema ljudi, ali je ispunjena peskom.
Odakle pustinji vodu?
Pa iz iračkih rijeka, naravno!
Od 16. do 23. marta mlađe eminencije širom planete okupit će se u Japanu na Trećem svjetskom forumu o vodama. Brinuće ih problemi rasta stanovništva, povećane potrebe za navodnjavanjem za proizvodnju hrane i ekološko uništavanje vode za piće.
Mnogi će zauzeti maltuzijanski pristup, žaliti se za stopom rasta stanovništva u mračnijim kutovima i oprati ruke od krize. Drugi će pozivati na dalju privatizaciju isporuke vode, kako bismo svi bili dužni jednoj ili drugoj od velikih kompanija za vodu (Vivendi, Suez, Coca Cola, Pepsi).
Neki će se buniti protiv velikih projekata brana koji istiskuju one koji ne vide nikakvu korist od ove vrste modernosti. Kao i na prethodna dva Foruma o vodi, naučnici i političari će pokrenuti problem vode za najmanje tri zapadnoazijske države, Saudijsku Arabiju, Jordan i Izrael.
Izrael, Jordan i okupirane teritorije primaju godišnje padavine u Phoenixu u Arizoni i imaju ukupno skoro petnaest miliona stanovnika, dok cijela država Arizona broji samo nešto više od pet miliona. Izrael se oslanja na vodonosne slojeve, ili podzemne kamene formacije koje skladište vodu, koje leže ispod okupiranih teritorija Gaze i Zapadne obale za gotovo polovinu svojih potreba za vodom.
Otprilike jedna četvrtina dolazi iz Galilejskog mora, još uvijek spornog mjesta sa Sirijom. Izrael, koji pokušava da od Levanta napravi komad Evrope, koristi četiri puta veću količinu vode od okupiranih teritorija, iako je njegova populacija od šest miliona manje nego dvostruko veća od populacije Palestinaca (oko tri i po miliona). U ljeto 1999. Izrael je pretrpio ozbiljnu krizu vode kada je region zapao u sušu.
Yedidya Atlas, viši dopisnik Izraelskog nacionalnog radija, jasno je rekao: „Povlačenje iz Judeje i Samarije, odnosno planinskog vodonosnika – ili sa Golanske visoravni stvorilo bi situaciju u kojoj bi sudbinu izraelskog vodosnabdijevanja odredio g. Arafatove palestinske vlasti i Sirijce. Ili Izrael ima isključivu kontrolu nad svojim nacionalnim izvorima vode ili je njen opstanak ugrožen.”
Na 2. Svjetskom forumu o vodama Yousef Habbab, palestinski ambasador u Holandiji, obratio se Mihailu Gorbačovu, podsjetio ga na njihov javni razgovor o vodi tokom palestinsko-izraelskih pregovora u Madridu i rekao: „Dotakli ste ga nedodirljivog na ovoj konferenciji ,” „nedodirljivi” je problem vode za trajno naselje u regionu.
Takve izjave su česte i u saudijskoj štampi. U julu 1997., kralj Faud je rekao da je očuvanje vode “vjerska, kao i nacionalna i razvojna dužnost”. U novembru 2002, Riyadh Daily je izvijestio da je ministar voda Ghazi Al-Gosaibi rekao novinarima da je kraljevstvu potreban “nacionalni plan za vodu” zbog povećanja stanovništva i propadanja postrojenja za desalinizaciju.
Iza SAD-a, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Kanade, Saudijska Arabija se može pohvaliti četvrtom najvećom potrošnjom vode po stanovniku. Takvi prosjeci ništa ne znače jer samo deset posto vode ide za ličnu i komercijalnu upotrebu, dok se ostatak koristi u poljoprivredi.
Sedamdesetih godina, kada je Saudijska Arabija smatrala da bi njen embargo na naftu mogao biti ispunjen embargom na žito, pokušala je povećati proizvodnju žitarica. Profit od nafte išao je prema poljoprivrednim subvencijama kako je žetva porasla na visokih pet miliona tona 1970. Morate zamisliti polja lucerke u Saudijskoj Arabiji, uzgajana kako bi se spriječila ovisnost o uvezenoj hrani za stoku.
Ne vjerujem u teoriju komparativne prednosti, ali šta je sa nekim ekološkim smislom o tome šta region može podnijeti? Kraljevina je od 1994. smanjila subvencije i smanjila žetvu na nešto više od milion tona žitarica. Saudijska Arabija sada uvozi žito na kopnu osiromašene vode. Polja lucerne se i dalje održavaju.
Kako saudijska kraljevina i izraelska država očekuju da će pokriti nedostatak vode? Turska vlada je 1987. godine najavila da će izgraditi “Cjevovod mira” koji će pumpati oko šesnaest miliona kvadratnih metara vode u ove dvije zemlje, kao i u Siriju. Voda iz riječnih sistema Seyhan i Ceyhan na jugoistoku Turske bi se preusmjerila na ovaj cjevovod i na taj način crpila vodu iz Eufrata koja isporučuje vodu u plodne ravnice Iraka.
Turci su 1957. godine počeli da grade branu u Kibanu, gde se Eufrat susreće sa Muratom sa slivnom površinom od 30.5 milijardi kvadratnih metara vode. Tim projektom započeo je dugogodišnji spor sa Irakom. Kada je Turska započela projekat brane Al Ghab za navodnjavanje ravnica Harat, kao i proizvodnju električne energije, to je pojačalo probleme u regionu. Ovo su žarišta sukoba koji je u toku.
Da postoji povodljiva vlada u Bagdadu, a na kraju i u Amanu, moć i Rijada i Tel Aviva bi porasla u regionu, posebno nad tako oskudnim proizvodima kao što je slatka voda. Ovo je možda nada ministarstava voda u zemljama bogatim naftom i oružjem u regionu. Iako je rat oko američke hegemonije, nafte, porodice Bush, ne zaboravite vodu. Kako je Fortune to tako jasno izrazio u maju 2000. godine, “Voda obećava da će 21. vijeku biti ono što je nafta bila 20. vijeku: dragocjena roba koja određuje bogatstvo nacija.”
Pored vavilonskih rijeka, sjedili smo i plakali.