Možda zato što konačno idem na odmor ne mogu a da ne razmišljam o vremenu, odnosno o nedostatku istog, ludom ubrzanju američkog života. U knjizi ekonomistice Juliet Schor The Overworked American: The Unexpected Decline of Leisure iz 1993. godine ukazala je na ovaj sveprisutan problem, koji se, ako ništa drugo, samo pogoršava, barem za one koji još uvijek imaju posao.
Organizacija 'Take Back Your Time Day' (www.timeday.org) procjenjuje da Amerikanci u prosjeku rade skoro devet punih sedmica ili 350 sati duže od svojih vršnjaka u zapadnoj Evropi. Amerikanci koji rade u prosjeku imaju nešto više od dvije sedmice odmora godišnje, Evropljani pet-šest. Među zahtjevima pokreta Povrati svoje vrijeme su tri sedmice minimalnog godišnjeg plaćenog odmora za sve američke radnike.
Zašto Amerikanci rade tako iscrpljujuće sate? Pad radničkih sindikata je sigurno faktor, ali kao što Tereza Brenan tvrdi u knjizi Globalizacija i njeni terori: svakodnevni život na Zapadu, krađa vremena je strukturni uslov kapitalističke globalizacije. Postoji stalna napetost, piše ona, 'između brzine proizvodnje i načina na koji reprodukcija prirodnih resursa, uključujući radnu snagu, ne može ići ukorak s tom brzinom.'
Troškovi reprodukcije radne snage kroz ulaganja u zdravstvo, obrazovanje i socijalnu skrb postaju 'korak brzine kojom bi se mogao ostvariti profit'. Kapitalizam pokušava riješiti ovu napetost zamjenom brzine i prostora vremenom potrebnim za regeneraciju ljudi i stvari, krećući se negdje drugdje nakon iscrpljivanja lokalnih resursa.
U međuvremenu, rastuća tehnološka brzina proizvodnje dovodi do onoga što Brennan naziva 'bioderegulacijom'. 'Što mašina može ići brže, veće je iskušenje da sve komponente proizvodnje (uključujući ljudski rad) rade istim tempom.' U pokušaju da održi korak sa ovom brzinom, problem uma/tela postaje problem uma koji govori telu da se 'dereguliše' – da ostane bez adekvatnog sna, ishrane i slobodnog vremena. Rezultat je psihološki stres i bolesti povezane sa stresom, te raspad zajednice.
U mom životu to je kompjuter, posebno sve veći značaj e-pošte, koji je glavni instrument bioderegulacije. Da, naravno, e-pošta je moćan alat za političko organiziranje i komunikaciju i ja ga mogu hvaliti i pjevam, ali je glavni izvor ubrzanja i lako nagriza granice između posla i kuće, posla i slobodnog vremena.
Brz je i sve brži, i teško je održati korak. Nema osećaja završetka na kraju dana. Da li zbog toga bolje razmišljam? Vjerovatno ne. Izjeda ono vrijeme koje sam uzimao za kritičko čitanje i razmišljanje, ili da izađem sa prijateljem ili kolegom na šoljicu kafe i možda, a možda i ne dođem do nekih novih akcija ili ideja.
Čak je i kafić pretvoren u internet kafe. Sajber prostor je možda novi javni prostor na koji treba da polažemo pravo, ali teško da može da zameni stare – za kafić i pab, park i trg, kvartovsku ulicu.
'Bioderegulacija' i ubrzanje također mogu imati problematične efekte na način na koji se bavimo politikom:
‘ They intensify the ubiquitous burn-out suffered by political activists. In the women’s health circles where I work there is a constant joke that our own physical and psychic health is the last thing on the agenda.
‘ They reinforce the culture of guilt. If you are not stressed out, then you must be a laggard – frenzied overwork is a badge of honor rather than a signal of distress.
‘ They diminish the capacity for tolerance, patience and generosity, the social glue necessary to build personal relationships that will endure through the ups and downs of political struggle. In the mad rush, the rush makes us mad.
‘ They make political spaces inaccessible. It is often difficult for people with disabilities, parents with young children, and older people to keep up with the harried, breathless pace of nonstop political work in which there is no space for rest or fun. Political activists need to regenerate too.
Ako želimo da modeliramo drugačiji način života, alternativu terorima globalizacije koje Brenan opisuje, onda ćemo morati da vratimo svoje vreme unatrag, kao i da vreme čvrsto stavimo na progresivnu agendu. Ako budem imao vremena, razmislit ću o tome na odmoru.
— Betsy Hartmann je direktorica Programa za stanovništvo i razvoj na Hampshire Collegeu i spisateljica i aktivistica u pokretu za zdravlje žena.