Koji bi veći izvor nepravde mogao postojati nego dok neki ljudi nemaju dom, drugi imaju dva? Ipak, trgovina vampirima u sekundarnim kućama nastavlja da raste – za 3% godišnje – nesputano od strane vlade ili savjesti kupaca. Svaka kupovina druge kuće nekom drugom oduzima prvu. Ali govoriti protiv toga znači identificirati se kao killjoy i prig.
Ako putujete u Worth Matravers – selo s kutijama čokolade u Dorsetu u kojem je 60% kuća u vlasništvu duhova(1) – nećete naći horde beskućnika koji kampuju na pločnicima u kartonskim kutijama. Tržište ne funkcioniše tako. Mladi ljudi sa sela, koji nisu u mogućnosti da kupuju lokalno, odselili su se i doprineli stambenom pritisku negde drugde. Uticaji tržišta duhova mogu biti nevidljivi kupcima, ali to ne znači da nisu stvarni. Vlasnici drugih kuća su možda najsebičniji ljudi u Ujedinjenom Kraljevstvu.
U Engleskoj i Velsu postoji 250,000 drugih domova(2). U Engleskoj postoji 221,000 ljudi koji su klasifikovani kao samci beskućnici ili žive u hostelima ili privremenom smeštaju (ovi očajni slučajevi čine oko 24% onih kojima je potreban socijalni smeštaj)(3). Ne tvrdim da bi se problem akutnog beskućništva, kada bi se svaka nedovoljno korištena kuća pretvorila u dom, riješio. Tvrdim da je beskućništvo pogoršano neuspjehom vlade da osigura da se kuće koriste za život.
Ovo pitanje je dobilo rijetku medijsku pokrivenost prošle sedmice kada je Komisija za pristupačno ruralno stanovanje objavila svoj izvještaj(4). Sugeriralo se da bi vlasnici drugih kuća na nekim mjestima mogli biti više oporezovani ili da bi se trebala tražiti dozvola za planiranje da bi se kuća pretvorila u kuću duhova. Njegove ideje, iako blage i nesigurne, primljene su s bijesom.
„Ako Vlada usvoji ove prijedloge“, urlao je Telegraph, „to će biti u cilju daljeg kažnjavanja glasača srednje klase i izvlačenja koristi iz kulture pritužbi koju izaziva zavist.“(5) U Guardianu, Simon Jenkins je sugerirao da prijedlozi komisije bi uskratili „postojećim vlasnicima kuća vrijednost njihove imovine, a time i mobilnost za sebe i svoju djecu. To je ludi porez na bogatstvo za ruralne siromašne. … Implicirati da su oni koji donose novi novac i, u mnogim slučajevima, nove ekonomske aktivnosti u ruralnu Britaniju, društveno zlo je ljevičarski arhaizam.”(6)
Ako te briga za beskućništvo čini levičarskim dinosaurusom, dižem kandžu. Istina je da bi ukidanje sekundarnih kuća malo snizilo cijene kuća na selu. To je dio poente. Ali nije kao da vlasnici seoskih kuća pate od niskih vrijednosti. Dan prije objavljivanja Simonove kolumne, Halifax je objavio brojke koje pokazuju da prosječna seoska kuća košta 208,699 funti (ili 6.7 puta prosječna godišnja zarada), dok prosječna gradska kuća košta 176,115 funti (7).
Čini se da Dženkins traži od nas da više brinemo o profitu onih koji su već bogati kapitalom nego o ljudima koji nemaju ništa osim kutije za spavanje. Istina je i da vikendom i tokom sezone praznika vlasnici drugih kuća može donijeti novu trgovinu u lokalne trgovine – posebno vrstu slikovitih butika koji puše vlastitu ribu i prodaju džemare s papirnatim šeširima. Ali do kraja godine, jer je selo poluprazno, posao umire.
Uticaj na životnu sredinu takođe mora biti ogroman. Dovoljno je teško smjestiti kuće koje su nam potrebne na selu, a kamoli lažne kuće koje se sada grade za vikendaše. Otvorite stranice bilo kojeg dodatka o nekretninama i naći ćete oglase za nove “kuće za odmor” u Cornwallu, Dorsetu, Pembrokeshireu i Norfolku. Regionalni aerodromi niču (ili pokušavaju da niknu) gdje god gradski brokeri počnu dizati cijene od lokalnog stanovništva. (Ljudi sa drugim domovima u inostranstvu uzrokuju još veću štetu: jedno istraživanje pokazuje da u prosjeku lete na šest povratnih letova godišnje(8)). Ovo ne znači da su ekološki troškovi održavanja dva doma i bez sumnje ostavljanje upaljenih sigurnosnih svjetala i aparata u stanju pripravnosti dok nastavite svoj život na drugom mjestu.
Zbog svih ovih razloga, smatram da predlozi komisije ne idu dovoljno daleko. Vlasništvo druge kuće tretira kao lokalni problem, ograničen na najpoželjnije dijelove sela. Ne uzima u obzir širi doprinos koji njihovo posedovanje daje beskućnicima ili uništavanju životne sredine. Niti je poenta – gotovo uvijek promašena medijima – da je većina sekundarnih kuća (155,000 od 250,000) u gradovima, gdje sredovečni biznismeni pretvaraju ono što su možda bili početni stanovi u pied a terre. Prihvatam da je u pitanju ruralna stambena komisija, ali ne mogu a da se ne zapitam da li je ovo priznanje moglo izazvati probleme Elinor Goodman – predsjednici komisije – koja ima drugi dom u Westminsteru(9).
Voleo bih da vlasništvo nad kućom postane izuzetno skupo, gde god da se nalazi. Ostaje jeftinije posjedovati drugu kuću nego prvu. Vlada je smanjila popust na gradsku taksu za kuće duhova sa 50% na 10%(10), ali se i dalje čini nečuvenim da bi trebalo postojati popust bilo koje veličine. Što je još gore, kao što je jučer istaknuto u pismu Guardianu, ljudi kupuju vikendice kao lažne kuće za odmor i postavljaju ove „poslove koji stvaraju gubitke” protiv poreza(11). Očigledno, ovu rupu treba zatvoriti. Ali zašto ne 500% komunalne takse za sve druge domove, koju su lokalne vlasti dužne hipotezirati: drugim riječima, koristiti za nove socijalne stanove? To neće spriječiti najbogatije ljude da kupuju dodatne kuće, ali barem ljudi na dnu ljestvice dobiju nešto natrag.
Često nam govore da kazneni porezi ove vrste neće raditi, jer parovi mogu zasebno prijaviti svoje domove. Ali to bi sigurno bilo moguće samo za osobe koje nisu ni u braku ni u građanskoj zajednici. To ne sprečava vladu da naplaćuje porez na kapitalnu dobit.
Pravi problem je u tome što skoro svaki poslanik sa izbornom jedinicom van Londona ima dve kuće ili više, a retko da postoji stariji novinar koji ne isisava život negde iz sela ili novine koja ne zavisi od reklamiranja agenata za nekretnine. .
Prije dvije sedmice Sunday Times je otkrio da je poslanica laburista Barbara Follett, koja posjeduje kuću vrijednu 2 miliona funti u svojoj izbornoj jedinici (u Stevenageu), stan u Sohou i kuće u Antigvi i Kejptaunu, zatražila 76,357 funti na ime Commons troškova u prošlosti četiri godine za njen londonski blok (12). Možda nije teško shvatiti zašto poslanici ne traže da se nešto uradi.
U petak, Peter Mandelson – čovjek koji govori ono što Blair misli – rekao je na konferenciji da je primarni izazov laburista da pronađu rješenja “za tjeskobu vredne srednje klase… Nije stara laburistička teritorija koju smo zaboravili i koja se odvaja već teritoriju novih laburista koju smo okupirali od 1997. godine i koja je u opasnosti.”(13)
Drugim riječima, šanse da će vlada prisiliti na napuštanje drugih domova su približno nule. Ali to nas ne bi trebalo spriječiti da istaknemo da je neprihvatljivo dopustiti da bogati siromašnima oduzmu domove.
www.monbiot.com
reference:
1. Richard Savill, 18. maj 2006. Seosko povjerenje za izgradnju kuća samo za lokalno stanovništvo. Daily Telegraph.
2. Ured potpredsjednika Vlade, izvijestila Faith Glasgow, 29. aprila 2006. Privlačnost ruralne rupe ili rupe u gradu, ako vam je to više za
ukus. Financial Times.
3. Sklonište, novembar 2005. Zgrada za budućnost – ažuriranje iz 2005. godine. Tabela 4. Serija investicijskih projekata za stambena skloništa.
4. Komisija za pristupačno ruralno stanovanje, 2006. Konačni izvještaj. http://www.defra.gov.uk/rural/pdfs/housing/commission/affordable-housing.pdf
5. Vođa, 18. maj 2006. Drugi domovi i politika zavisti. Daily Telegraph.
6. Simon Jenkins, 19. maj 2006. Ne previše okrugao, ne previše precizan: zato je 11,000 magični broj. The Guardian.
7. Press Association, 18. maj 2006. Seoske kuće koštaju više od urbanih. http://www.guardian.co.uk/uklatest/story/0,,-5829622,00.html
8. HACAN/Clear Skies, 2005. Citirao Transport 2000 u Činjenice i brojke: avijacija. http://www.transport2000.org.uk/
9. Charles Clover, 18. maj 2006. Savjetima može biti dozvoljeno da zaustave prodaju drugih kuća. Daily Telegraph.
10. Komisija za pristupačno ruralno stanovanje, ibid.
11. Peter Dunn, 22. maj 2006. Pravi uzroci povećanja broja beskućnika u ruralnim zajednicama. The Guardian.
12. Steven Swinford, 7. maj 2006. Poslanici sa vilama dobijaju povlasticu za drugi dom. The Sunday Times.
13. Citirao Ben Hall, 20. maj 2006. Mandelson kaže laburistima da rizikuju podršku na jugu. Financial Times.
