Profitiranje bez proizvodnje: Kako nas finansije sve iskorištavaju
Intervju sa Aaron Leonard
Nova knjiga profesora ekonomije Kostasa Lapavicasa Profitiranje bez proizvodnje: Kako nas finansije sve iskorištavaju, udubljivanje u neuhvatljivi svet finansija, to mesto gde se bogatstvo stvara naizgled ni iz čega, ali sa tako dramatičnim uticajem na svetsku ekonomiju. Lapavitsas se bavi jednim od najinovativnijih i možda najkontroverznijih koncepata političke ekonomije: financijalizacijom. Aaron Leonard se nedavno dopisivao s profesorom Lapavitsasom putem e-pošte kako bi ga pitao o njegovoj novoj knjizi i njenim širim implikacijama.
Pišete: „Potrebna je značajna pažnja da se financije ne bi tretirale kao parazitski ili spekulativni skup aktivnosti, čime bi se financijalizaciji pripisao čisto patološki karakter koji bi bio pogrešan.“ Šta je zapravo financijalizacija i kakva je opasnost od jednostavnog odbacivanja?
Ne postoji općeprihvaćeno značenje financijalizacije. Ja to shvatam kao istorijsku transformaciju kapitalističke ekonomije — epohalnu promenu koja se dogodila tokom poslednje četiri decenije.
Bilo bi pogrešno misliti o financijalizaciji jednostavno kao o nevjerovatnom rastu finansija ili rastu špekulativnog profita. Financializacija se u osnovi odnosi na transformaciju industrijskih i komercijalnih preduzeća koja traže profit u finansijskim aktivnostima; transformacija banaka, traženje profita u finansijskim transakcijama i u poslovanju sa domaćinstvima; transformacija, konačno, domaćinstava, koja su uvučena u operacije finansija za zaduživanje, ali i za upravljanje penzijama i osiguranjem. Predstavlja duboku promjenu ekonomskog, ali i društvenog života, utječući čak i na etiku i moral.
Kakve je veze imala financijalizacija s ekonomskom krizom 2007-2008 — ili drugačije rečeno — zašto bismo danas trebali biti zabrinuti zbog financijalizacije?
Kriza 2007-2009 je sistemska kriza financijaliziranog kapitalizma. Razmislite o tome: izbila je ogromna globalna kriza jer su američke finansijske kompanije dale loše kredite najsiromašnijem dijelu američke radničke klase. Takav razvoj događaja bio bi nezamisliv u 19. veku.
Nepotrebno je reći da je prava kapitalistička akumulacija već duže vrijeme u ozbiljnim poteškoćama, a profitabilnost, iako se oporavila, ostaje slaba prema standardima iz 1960-ih. Ovo je pozadina na kojoj je financijalizacija proizvela niz balona koji ozbiljno utiču na realnu ekonomiju kada puknu.
Postoji jedan odlomak koji mi je posebno privukao pažnju: „Jesen američke hegemonije, bilo zbog financijalizacije ili ne, poklopila se sa značajnim prilivom u SAD, uključujući i izvanredno, iz nekih od najsiromašnijih zemalja svijeta.” Ovo se čini prilično paradoksalnim. Možete li proširiti?
Ovo je zaista jedan od glavnih paradoksa financijalizacije. Globalni rast finansija bio je zasnovan na ulozi dolara kao međunarodne rezervne valute — stvari koje su najbliže svjetskom novcu danas. Zemlje u razvoju, uglavnom Kina, ali čak i neke od najsiromašnijih zemalja na svijetu gomilaju dolare da bi mogle učestvovati na svjetskom tržištu. Dolari se gomilaju kupovinom državnih obveznica SAD-a, odnosno slanjem kapitala u SAD. Rezultat je da, na neto osnovi, SAD prima kapital od ostatka svijeta, a ne izvozi ga.
Ovo je ogromna privilegija koja omogućava SAD-u da jeftino finansira svoju vladu. Zemlje u razvoju su, u međuvremenu, prisiljene da finansiraju svoje ekonomije jer stiču vrlo likvidnu američku imovinu.
U zaključku pišete: “Suočavanje s financijalizacijom je inherentno stav koji vodi do antikapitalističkih ideja, politika i praksi.” Zašto je to tako, a ne kao primjer, model regulacije finansija, prema više ravnoteže, tj. kejnzijanskijem svijetu u kojem je ekonomija uređena prema interesima pune zaposlenosti i svega toga?
Financializacija je istorijska promjena, duboka transformacija zrelih kapitalističkih ekonomija u razvoju. To nije samo rezultat političkih promjena, kao što je finansijska liberalizacija, iako su one tome svakako doprinijele. Iz toga slijedi da se financijalizacija ne može suprotstaviti jednostavnim reguliranjem finansija ili uvođenjem promjena politike na makroekonomskom nivou. Naravno, ovo bi trebalo da se dogodi kako bi se ograničilo finansiranje, ali je potrebno mnogo više da bi se preokrenula finansijska analiza.
Da budemo precizniji, poslovanje industrijskih i komercijalnih preduzeća moralo bi biti udaljeno od finansija; moralo bi postojati javno vlasništvo i kontrola nad bankama; takođe bi se moralo obnoviti javno obezbjeđivanje stanovanja, obrazovanja, zdravstva i penzija kako bi se finansije izvukle iz života pojedinačnih radnika. To su duboke promjene u ekonomiji i društvu koje bi pomjerile ravnotežu moći u odnosu na kapital i u korist rada.
S tim u vezi, zašto je, po vašem mišljenju, socijalizam — ako sam dobro razumio šta pišete — onda prava alternativa?
Borba da se preokrene financijalizacija sastavni je dio borbe za postizanje socijalizma. Nije potrebno postići socijalizam da bi se preokrenula financijalizacija, zaista je postizanje socijalizma daleko složenije pitanje. Ali borba za obuzdavanje finansija i uklanjanje njihovog uticaja iz svakodnevnog života je vitalni deo borbe za socijalizam. Upravo je to vrsta socijalizma koja nam je potrebna za 21. vek — asocijacijski, komunalni, demokratski i inovativan u suočavanju sa društvenim problemima finansijskim kapitalizmom.
Costas Lapavitsas je profesor ekonomije na Školi za orijentalne i afričke studije Univerziteta u Londonu. Član je istraživanja o novcu i finansijama (RMF). On je glavni autor novog izvještaja RMF-a „Breaking Up? Put izlaska iz krize evrozone.” Njegove prethodne publikacije uključuju Društvene osnove tržišta, novca i kredita i Politička ekonomija novca i finansija.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati