Dragi ljudi,
Zadnji noć naša dva gosta sa Islanda, Gunnar i Gandri, održali su javnu projekciju Gunnars filma o islandskoj krizi (http://argoutfilm.com/english). Organizacija sve je bilo pomalo improvizovano. Kad su kasno uveče stigli na metro stanicu Latina, tu je zid ispunjen grafitima sa bijelim kvadratom koji služi kao paravan, ima stolica različitih oblika i veličina, ali nema opreme za prikazivanje filma.
„Organizacija u španskom stilu“, sa osmehom kažu naši gosti.
Ljudi iz radne grupe za humanističke nauke koji su organizovali projekciju počinju da se javljaju, kreću. Pretpostavljam da će to potrajati. Idem u šetnju i kafu.
Ispostavilo se da sam pogriješio. Kad se vratim sva oprema je u funkciji, sa zvukom. Zadivljen sam. Pogotovo kada razmišljam o užasnom stanju audiovizuelnih sadržaja u ovom trenutku. Kada smo prije nekoliko dana intervjuirali Gunnara i Gandrija za radio, rekli su da bi rado dogovorili sastanak sa Audiovizualima. ipak, uprkos ponovljenim molbama, niko tamo poslušao poziv da upozna islandskog filmskog režisera i njegovog druga. The Audiovizuelno komisija vjerovatno je previše zauzet radom na jednoj od njihovih fantastičnih organizacijskih shema.
Mrzim da se izvinjavam zbog nečijeg nemara. Ali ovaj put sam osjetio da moram. Jer sa PR tačke gledišta, ovo nije samo loš imidž koji Audiovizuali nude o sebi, to je i loš imidž Madrida kao revolucionarne prestonice. Srećom, Gunnar i Gandri će sutra dočekati toplu dobrodošlicu od strane Komisije za audiovizuelne radove Barselone.
Prije početka filma vodi se rasprava. O novcu. O tome kako se novac transformisao iz sredstva za razmjenu dobara inna samu robu. O bankama. O špekulacijama. O derivatima i trash fondovima.
„Ove derivate ne treba prodavati ljudima, već ih treba deliti za stolom u Las Vegasu“, kaže Gandri.
Film ima odličan soundtrack. Zove se 'Možda sam trebao' i to priča priču o Gunarovoj ličnoj istrazi o islandskom finansijskom krahu.
Do kraja 2007. Island je bio sretno i prosperitetno malo ostrvo u sjevernom Atlantiku sa populacijom koja se lako mogla uklopiti u jedan od kvartova Madrida. Bankarski sektor je bio posebno prosperitetan. Banke su nudile da novac iznajmljuju od naroda po višim cijenama nego normalno. Ovuda an ogroman kapital was preusmjeren na Island. To je iznjedrilo neviđeni ekonomski rast, ludilo za nekretnine i političku korupciju.
Kada su priče u danskoj štampi krajem 2007. godine počele da pokreću pitanja o solidnosti islandske ekonomije, vjetar je počeo da jača. Ljudi su podizali svoj novac. Islandski fondovi u Engleskoj su bili zaplenjeno using antiterorizam zakonodavstvo. Banke su se ubrzo srušile i nekada prosperitetna zemlja Island našla se osuđena na dug do sedme generacije. Ljudi koji su povjerili bancis sa svojom životnom ušteđevinom i penzijama utvrdili da im je imovina nestala.
“Ako banka bude opljačkana, za pljačkašem će se tražiti dok ne bude u zatvoru. Ali sada kada je banka sama uzela novac štediša, niko ne odgovara.”
Gunar sebi postavlja pitanje: „Gdje je nestao sav novac? Da li je otišlo u raj novca?”
On otplovljava u avanturističku potragu, prikupljajući tragove na teritorijama koje su pogodne za poreze kao što su Gernzi, Luksemburg i konačno ostrvo Tortola, Britanska Djevičanska ostrva.
Kao da se ništa nije promijenilo, Britanci i dalje održavaju svoje gusarske uvale na Karibima. Ali dok su nekadašnji škanjeri uglavnom lovili španski plen, finansijskim piratima 21. veka je takođe dozvoljeno da kradu od same Britanije.
Tortola je legalni dom više od pola miliona preduzeća. Ali jedine firme koje imaju svoje stvarno sjedište na ostrvu su one koje upravljaju stotinama hiljada poštanskih sandučića, sve iz iste zgrade.
Tortola je samo još jedno mjesto kroz koje novac prolazi. Samo mali dio se drži, dovoljno da ostrvo pretvori u luksuzno odmaralište vrhunske klase. Gdje je ostatak blaga? Sve dok zapadne zemlje dozvoljavaju svojim korporacijama da pobjegnu od poreza i ostave samo normalne građane da plaćaju dugove neke zemlje, možda nikada nećemo saznati.
Gunar se vraća kući, a da nije uspio u svojoj potrazi. Island je i dalje bankrot, duguje mnogo novca. “Ali wneće ga platiti. To nije naš dug. Oni koji su odgovorni za ovu krizu moraće da odgovaraju za ovo. I njima će se morati suditi. Jer ako we nemojte, onda je poruka: zločin plaća, i u velikger the zločin, više se isplati. "
Nakon projekcije slijedi diskusija do kasno u noć.
“Kad god čuješ nekejedan razgovarajte o dugovima, postavite sebi ovo pitanje: kome tačno dae dugujete sav ovaj novac? Želim ime, broj telefona i email adresu.”
Gandri upozorava da ljudi iz vlade i velikog biznisa samo mijenjaju svoje fotelje umjesto da napuste pozornicu. Nepotizam je raširen na Islandu. On objašnjava kako se moć banaka može lako slomiti. „Samo skinite 50 eura sa svog računa, svi, istog dana u isto vrijeme. Poslat ćete a šok mahati kroz kancelarije na poslednjem spratu. To je kao da kažete: 'Sljedeće sedmice mogli bismo zatvoriti naše račune sve skupa'. "
To je revolucionarni način. Ali Gunar i Gandri takođe zagovaraju institucionalni način da se stvari promene, kroz parlament. “Morate se plasirati kao građanski pokret. Morate identificirati problem i synteze poruku. Morate učiniti da ljudi razumiju.”
Kao primjer, govore o načinu na koji su ljudi iskoristili svoje pravo glasa na posljednjim izborima za gradsko vijeće Reykjavika. To pokažu svoj prezir prema političkoj klasi ljudi izabrala komičara da bude nova mamayili klovn koji je otvoreno obećao da će biti najkorumpiraniji gradonačelnik ikada.
“I da li je održao svoja obećanja?” pita neko.
"Naravno da nije. On je sada političar!"
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati