Ako pogledamo medijsko izvještavanje o viktorijanskim požarima koji se trenutno dešavaju u Australiji, onda će se činiti da su životi Australije vrijedniji od života ljudi koji ne žive ovdje.
Trenutna situacija je užasna sa preko 100 ljudi koji su do sada izgubili živote, a mnogo više je izgubilo kućne ljubimce, kuće i imovinu. Mnoge porodice su izgubile najmilije i nemaju kuda. Da ovo zaslužuje pažnju je bez sumnje.
Ono što se pitam je zašto ova vanredna situacija, još jedna 'kriza' u ovoj godini, prima više non-stop pokrivenost- ukrašena jutarnjim emisijama Izlazak sunca i danas voditelji koji žure na stranicu, redovna ažuriranja i intervjui itd- nego druge priče u kojima ljudi pate?
Razaranja koju je napravio čovjek, a samim tim i spriječiti, svakodnevno se dešavaju širom svijeta. Stotine ih je umrlo
Dok je premijer Rudd saosećajno govorio o Viktorijinom gubitku, susretima sa porodicama, odražavajući stvarnu ljudsku zabrinutost za njihov gubitak, kada je u pitanju učešće Australije u nastavku takve patnje protiv naroda Avganistana i Iraka, ili njena prećutna podrška Izraelu, tada je premijer Rudd nema suza, nema ljudskosti koja seže do prošlih političkih uvjerenja. Zašto? Zar život nije život? Nije li jedan jednako vrijedan kao i drugi? Sigurno bi nešto tako zamišljeno kao nacionalna granica, ili nacionalni afinitet, moglo ograničiti naše suosjećanje i empatiju, naš bijes i želju da pomognemo?
Otkud onda takve razlike u reakciji, u pokrivenosti?
Vijesti su veliki posao za većinu medija, privlače gledatelje i pomažu u prodaji oglasnog prostora. Lokalne priče je lakše izvesti, lakše je prepričati priče na koje gledaoci reaguju i na koje se odnose. U političkom smislu, prirodne katastrofe pružaju politički neutralne načine da biračima pokažete svoju ljudsku stranu, vaše liderske sposobnosti bez takvih dosadnih pitanja kao što su moral i zakonitost koja dolaze s ratom izazvanim uništenjem. To nas dovodi do toga da uvijek brinemo o tome šta se dešava unutar naših granica, stvarajući nebrigu za druge, za 'Drugog'. Nažalost, čini se da novinski mediji misle da se saosećanje prostire samo na druga bela lica, koja svoje priče pričaju na našem jeziku, čije su priče slične. To svakako naglašava našu potrebu da proširimo svoja razmatranja i emocionalnu geografiju, tako da možemo preispitivati svoje postupke; naše saosećanje; naše vesti; kada se zasniva isključivo na lokaciji, kulturi ili jeziku.
Kontinuirano medijsko izvještavanje nam omogućava da tragediju shvatimo u ljudskijim terminima, a ne u brojevima koji se pojavljuju u izvještaju od 30 sekundi uveče? To nas tjera da pišemo bilješke, pisma, volontiramo ili izađemo na ulice o takvoj patnji.
Pitam se da li smo razumeli patnju u njoj
Ne možemo to sada imati, zar ne?
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati