U srijedu, 22. decembra, predsjednik Obama je potpisao ukidanje zakona Don't Ask, Don't Tell (DADT). Nasmiješimo se našim prijateljima i porodicom čiji su poslovi i životi direktno pogođeni, a zatim se vratimo na posao i izađimo na ulicu.
Od vitalnog je značaja ovo razumjeti u svjetlu dopuštenja ženama da služe i desegregacije vojske. Uprkos tome što su se obje ove stvari dogodile prije mnogo godina, seksualni napad na žene od strane vojnika u njihovim vlastitim redovima je zastrašujuće čest, a centri za regrutaciju i agenti nesrazmjerno ciljaju mlade s niskim primanjima, zajednice i škole boje kože.
Moja poenta je da ove dvije promjene u oružanim snagama nisu suštinski izazvale ugnjetavanje niti transformisale naše društvo. U stvari, samo su mislili da će strukturno ugnjetavanje u vojsci poprimiti nove oblike. A isto moramo očekivati i od ukidanja DADT-a.
Ne poričem da ovo ima trenutne efekte na osjećaj sigurnosti i sigurnosti nekih ljudi ili da je to simbol promjene mišljenja o LGB ljudima (ustručavam se uključiti T ili Q ovdje) – neki od ovih političara i njihovih birača vide ovo kao legitiman čin uključivanja i prihvatanja. Ali moram da se zapitam zašto učešće u vojsci koja vodi dva nemoralna, neopravdana rata i nesrazmerno ubijanje i raseljavanje bezbroj nevinih civila postaje merilo prihvatanja za marginalizovane naše nacije (gej ljudi koji se bore protiv DADT-a, nedokumentovana omladina sa Zakonom o snovima , itd.). Pogotovo kada su suočeni s epidemijama vojnih samoubistava, psihičkih bolesti i veteranskog beskućništva.
Za mene je biti queer značilo pronaći hrabrost da voliš suočen s mržnjom i nasiljem, da bi se, kako kaže gđa Audre Lorde, „usudio biti moćan“. I ne mislim samo da se usuđuješ da voliš druge muškarce, da ne pustiš partnerkinu ruku u mračnoj ulici ili da iskreno odgovoriš na prečesto „Zašto nemaš devojku?“ Te stvari su važne, ali vrsta radikalne queer ljubavi o kojoj govorim ide daleko dalje od toga. To znači usuditi se voljeti svoje tijelo, sebe, svoj život. To znači oprostiti i voljeti čak i one koji su me držali u tišini i zatvorenom i pronaći volju da učim i rastem kroz bol, svoju i tuđu. To znači odbacivanje smrti ormara i formiranje queer zajednice pune ljubavi i iscjeljenja. Paulo Freire nam kaže da da bismo oslobodili svijet, moramo ga voljeti:
Samo ukidanjem situacije ugnjetavanja moguće je vratiti ljubav koju je ta situacija onemogućila. Ako ne volim svijet – ako ne volim život – ako ne volim ljude – ne mogu ući u dijalog.
Ovo je radikalna vrsta ljubavi na koju mislim. Kroz sav bol i borbu, ovo je lekcija koju nalazim u dubini svoje čudnosti.
Tako da ostajem da se pitam kakvo mjesto imaju meci i tenkovi u našoj borbi za ljubav. Kako bi se noćni napadi, bombardovane sahrane, bijedno siromaštvo i glad mogli uklopiti u queer oslobođenje. Ne mogu zamisliti kako se ljubav može izraziti kroz cijevi oružja. Na koje načine se moramo usuditi da budemo moćni? Kako izgleda queer moć? Ne samo queer ljudi koji su se popeli na ljestvici moći, lobirali kod naših političara i bili izabrani na funkcije, već vrsta moći koja je queer u svom srcu? Toliko često osjećamo posljedice društva koje razumije “imati moć” kao “imati moć nad”. Pesnice, čizme, pendreke, puške, palice i oprema za pobunu učinili su ovu destruktivnu ideju moći previše jasnom queer zajednicama, kako sada tako iu borbama iz prošlosti. Naša borba za ljubav mora nas dovesti do toga da prihvatimo moć koja leži u miru i solidarnosti, u suosjećanju i empatiji, u borbi za okončanje svake patnje. Vidim bol i beznađe nedavnog niza samoubistava vezanih za LGBTQ morbidno uporedo s činjenicom da broj vojnih smrtnih slučajeva u Iraku i Afganistanu iznosi samo trećinu broja veterana koji su izvršili samoubistvo ili umrli nakon povratka iz ti ratovi, zbog očaja koji je potreban da bi neko pričvrstio bombu na svoje telo i pretvorio svoju smrt u masovno ubistvo umesto da se suoči sa životom u bedi. Ne mogu razmišljati o izuzetno nesrazmjernom broju LGBTQ beskućnika, a da se ne sjetim da su 1/3 odraslih beskućnika veterani ili da su milioni ljudi raseljeni i gladni kao rezultat akcija američke vojske na Bliskom istoku i južnoj Aziji (ne da spomenemo druge dijelove svijeta). Društvo koje je proizvelo grupu muškaraca koji su brutalno mučili 3 gej muškarca u Bronksu – naše društvo – takođe je proizvelo i omogućilo one koji su mučili zatvorenike u Abu Ghraibu i Guantanamo Bayu, one koji se i dalje zalažu za i učestvuju u mučenju, i one koji kazni Bradleyja Manninga – otvorenog homoseksualca – jer je navodno otkrio brutalne istine o američkoj okupaciji Afganistana tako što ga je držao u samici, što je praksa prepoznata kao mučenje i koja predstavlja okrutnu i neuobičajenu kaznu u svjetlu činjenice da nije ipak osuđen po bilo kojoj optužbi. Okupacija Iraka od strane naše vlade značajno je pogoršala položaj žena i LGBTQ Iračana, a mnoge fundamentalističke grupe koje zagovaraju opresivnu, nasilnu politiku prema ženama i queer ljudima u južnoj i zapadnoj Aziji mogu pratiti svoj uspon na vlast direktno do američkih finansijskih i vojnu podršku.
Rečeno nam je da to znači biti moćan, da pronalaženje mjesta u američkom snu zahtijeva okretanje glave kolateralnoj šteti i davanje više tijela i dolara poreza najvećoj vojsci koju je svijet vidio. Kao odgovor, moramo se usuditi da budemo moćni na načine koji odbacuju ovu ideju moći nad. Moramo pretražiti dubine našeg bića da pronađemo načine da volimo na mjestu nasilja. I moramo izazvati mehanizme ugnjetavanja koji drže moć i novac u rukama elita dok se velika većina nas bori da učini nešto tako jednostavno kao što je ljubav.
Ukidanje Ne pitaj, ne govori nije pobjeda za LGBTQ oslobođenje. Iako su brojne gej i lezbejske organizacije i pojedinci izrazili stvarne osjećaje povećane sigurnosti i prihvaćanja, američka vlada je alarmantno jasno stavila do znanja da joj zapravo nije stalo do dobrobiti svojih veterana, da je vojni posao daleko od—često sušta suprotnost – garancija ekonomske sigurnosti ili društvenog prihvatanja. Povrh svega, ne možemo podnijeti viziju queer oslobođenja koja dolazi na račun sve većeg broja žrtava američkog imperijalizma. Svaki navodni čin uključivanja koji suprotstavlja one potlačene kod kuće protiv onih koji su potlačeni u inostranstvu i definiše moć u smislu eksploatacije i nasilja u osnovi je u suprotnosti sa borbom za istinski slobodno društvo. Tamo gdje fizičko i emocionalno nasilje, maltretiranje, samoubistvo, beskućništvo, mentalne bolesti, diskriminacija pri stambenom zbrinjavanju i zapošljavanju, policijsko uznemiravanje i brutalnost i bezbrojne druge nepravde prijete queer ljudima širom naše nacije, ne možemo prihvatiti militariziranu, površnu verziju “pravde”. Nemamo vremena za to. LGBTQ pokreti i zajednice duboko su podijeljeni. Čak i dok naša djeca ubijaju i muče sebe i jedni druge, mi se borimo da osiguramo resurse za sva pitanja koja ne spadaju u glavne kampanje za ravnopravnost u braku i ukidanje DADT-a. S jednim od onih koji su čvrsto iza nas, vrijeme je da se osvrnemo na naše zajednice, preispitamo svoje ciljeve i strategije i radimo na izgradnji holističkog pokreta koji će se zadovoljiti ništa manje od fundamentalne transformacije našeg opresivnog društva i oslobođenja svih ljudi.
Kao što sam rekao na početku, vratimo se poslu.
Podržite naše trupe, queer ili ne. Dovedite ih kući sada i čvrsto ih držite kada stignu.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati