Svaka analiza nasilnih protesta u Venecueli koja ne ističe državni udar iz aprila 2002. godine koji je nakratko postavio diktatora Pedra Carmonu, koji je u potpunosti ukinuo njene demokratske institucije, olakšava ponavljanje tog puča. Human Rights Watch nije uspio osuditi državni udar iz 2002. godine. Washington je očito bio zadovoljan državnim udarom i finansirao je grupe koje su u njega bile uključene prije i nakon što se dogodio. Urednici New York Timesa bili su posebno oduševljeni njome i šiknuli su na “poštovanog” Pedra Carmonu za kojeg su tvrdili da je spasio demokratiju. Danas venecuelansku opoziciju predvode ljudi koji su podržavali ili čak učestvovali u puču (Henrique Capriles, Leopoldo Lopez, Henry Ramos, Julio Borges, Maria Corina Machado između ostalih). Nema razloga za pretpostavku da su američka vlada, nevladine organizacije naklonjene establišmentu kao što je Human Rights Watch i međunarodni mediji podvrgnuti bilo kakvoj reformi od 2002. godine. Poraz bez presedana u vojnom udaru koji su podržale SAD 2002. jednostavno je značio da se kampanja oklevanja protiv venecuelanske vlade nastavila sljedećih petnaest godina.
Dakle, postoji zaista ozbiljan problem sa isticanjem Komad Gabriela Hetlanda pod nazivom „Zašto Venecuela izmiče kontroli? Krivi su i nasilje opozicije i sve veći autoritarizam vlade.” Svaka mjera „autoritarnih“ tendencija vlade koja ne uzima u obzir i ne naglašava prijetnju da bi ona mogla biti nasilno svrgnuta ozbiljno je za ručak.
Hetland je dao neke primjedbe koje ću u nastavku opširno citirati, a zatim odgovoriti na njih.
Ipak, dok prethodne tvrdnje o autoritarnosti Venecuele nisu imale velike vrijednosti, to više nije slučaj. Niz vladinih akcija od početka 2016. sve je teže osporiti tvrdnje da se Venecuela kreće u autoritarnom smjeru. Prvo, tokom 2016. godine Vrhovni sud, koji je jasno i čak otvoreno podređen izvršnoj vlasti, blokirao je Narodnu skupštinu pod kontrolom opozicije, koja je u decembru 2015. osvojila zakonodavnu većinu, da donese bilo koji veći zakon. U nekim slučajevima, zakonodavna vlast je pokušavala da djeluje izvan svojih ovlaštenja, na primjer, u nastojanju da amnestije zatvorenike poput Leopolda Lopeza. Ipak, sistematsko blokiranje Narodne skupštine od strane Vrhovnog suda efektivno je učinilo novoosvojenu zakonodavnu većinu opozicije – a time i izborne rezultate iz decembra 2015. – ništavnim.
Problemi s neovisnošću pravosuđa uopće nisu jedinstveni za Venecuelu. Ako republikanci budu dominirali na svim glavnim izborima u Sjedinjenim Državama u narednih osamnaest godina, kao što su Čavisti učinili u Venecueli na slobodnim i poštenim izborima, onda bi Vrhovni sud bio nespretan republikanac. Izabrani Vrhovni sud (u Venecueli, Sjedinjenim Državama i mnogim drugim zemljama) sa fiksnim mandatima bio bi veliko poboljšanje. Moglo bi se ozbiljno raspravljati o tome da li bi izabrane sudije Vrhovnog suda trebalo da imaju mandate koji su i duži i koje je teže prekinuti putem opoziva od ostalih izabranih zvaničnika, ali ako je „autoritativno“ ne imati takav sistem, onda je većina zemalja širom svijeta takođe „autoritarni“. Međutim, ni pod kojim sistemom sudije nikada neće pasti s neba da donose politički neutralne presude.
Štaviše, pobeda opozicije apsolutno nije poništena. Njegova pobjeda omogućila joj je da ugrozi strane vlade i kompanije s kojima je Madurova vlada pokušala da pregovara o ekonomskim poslovima. Henry Ramos, bivši šef Narodne skupštine, otvoreno se hvalio da je imao dosta uspjeha s ovim pristupom. To je također potpuna kontradikcija sa zahtjevima opozicije za “humanitarnom pomoći” koju međunarodni mediji, sasvim predvidljivo, uopće nisu uspjeli istaknuti.
Drugo, nakon mjeseci odugovlačenja, vlada je otkazala ustavom dozvoljeni referendumski proces opoziva u oktobru 2016.
CNE (izborna vlast) je vukao svoje noge. Međutim, opozicija je takođe odlagala više od tri meseca pre nego što je pokrenula proces opoziva zbog unutrašnjih podela oko toga kako iskoristiti svoju većinu u Narodnoj skupštini za smenu vlade. Godine 2004. proces opoziva je trajao više od osam mjeseci, a referendum o opozivu održan je samo nekoliko dana prije isteka roka za pokretanje predsjedničkih izbora da ih je Hugo Chavez izgubio. Opozicioni lideri (Borges i Capriles na primjer) su bili očigledno nepošten o procesu opoziva iz 2004. kako bi se poricao značaj njihovog odlaganja.
Sjedinjene Države nemaju proces opoziva na predsjedničkom nivou, ali ga imaju za neke od guvernera država. Proces opoziva na izborima za opoziv u Kaliforniji 2003. trajao je 7-8 mjeseci, ovisno o tome kako definirate početak peticije. Wisconsin je 2012. godine trajao 6-7 mjeseci. Može li itko zamisliti međunarodnu kampanju koja zahtijeva od Sjedinjenih Država da ubrzaju proces opoziva?
Treće, vlada je na neodređeno vrijeme odgodila općinske i regionalne izbore koji su se trebali održati 2016. godine, prema ustavu (iako je Maduro nedavno prešao na određivanje datuma za izbore).
To su regionalni, a ne opštinski izbori koji su trebali da budu održani 2016. CNE – koji je, sećate se, bio optužen s nekim opravdanjem da nije dovoljno brz u procesu opoziva – takođe odgodio lokalne izbore za 8 mjeseci zbog procesa opoziva iz 2004. godine. CNE je trebao učiniti sve što je mogao da odredi jasan datum regionalnih izbora čak i ako je prešao ustavnu granicu. Trebao bi postojati način da se uspostavi pojednostavljen i ubrzan proces opoziva koji ne rezultira odgađanjem drugih izbora. Međutim, kao što je gore navedeno, kašnjenje u procesu opoziva, a samim tim i u održavanju regionalnih izbora, dijelom je uzrokovano i taktičkim podjelama opozicije.
Četvrto, kako je navedeno, Vrhovni sud je u martu donio odluku o raspuštanju Narodne skupštine, prije nego što se djelimično poništio nekoliko dana kasnije, nakon što je Maduro zatražio od Vrhovnog suda da preispita svoju odluku. Maduro je bio potaknut na akciju kada je njegova državna tužiteljica Luisa Ortega poduzela korak bez presedana i javno osudila odluku Vrhovnog suda kao “puknuće ustavnog poretka”.
Ortegino neslaganje i poništavanje odluke čine tanku kašu od ovog primjera "autoritarnosti". Pored toga, Narodna skupština nije raspuštena.
Peto, u aprilu 2017. Henrique Capriles, vodeća opoziciona ličnost i dvostruki bivši predsjednički kandidat (2012. i 2013.), dobio je zabranu učešća u politici na petnaest godina, na vrlo sumnjivim osnovama.
U Sjedinjenim Državama ili Kanadi, Capriles bi i dalje bio u zatvoru (ili vjerovatnije mrtav) da je učestvovao u nasilnom svrgavanju vlade, otmici službenika i napadima na stranu ambasadu. Kapriles je odležao nekoliko meseci u zatvoru, a zatim se kandidovao i osvojio mesto guvernera države Miranda. Zaista valjana i važna kritika je da su Capriles i drugi uživali nečuvenu količinu nekažnjivosti zahvaljujući svojim moćnim navijačicama u inostranstvu i pristupu simpatičnom medijskom izvještavanju kod kuće. Na to se moramo fokusirati oni od nas koji živimo u bogatim imperijalnim zemljama poput Sjedinjenih Država i Kanade.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati