Upravo sam otvorio Open Veins of Latin America. Kuća duhova' (Ariel Dorfman je Smrt i Deva's (1)) Isabel Allende bira i bira neke sjajne rečenice iz drugih radova i razgovora Eduarda Galeana.
"Vrijedi umrijeti za stvari bez kojih se ne isplati živjeti."
"Drvo života zna da, šta god da se desi, topla muzika koja se vrti oko njega nikada neće prestati. Koliko god da dođe do smrti, koliko god krvi da teče, muzika će plesati muškarce i žene sve dok ih vazduh diše i zemlja ore i voli ih."
"Živimo u svijetu koji se prema mrtvima odnosi bolje nego prema živima. Mi, živi, postavljamo pitanja i dajemo odgovore, a imamo i druge ozbiljne nedostatke koje ne može oprostiti sistem koji vjeruje da smrt, kao i novac, poboljšava ljude."
Sada postoje neke misli koje će vam pomoći da razjasnite svoje prioritete.
Galeano to piše na prvoj stranici 1.
„Što se više sloboda proširi na poslovanje, to više zatvora mora biti izgrađeno za one koji pate od tog posla“.
Ta rečenica je napisana 31 godinu ranije Arundhati Roy, inspirisan 'neoliberalnom' ekonomijom i korporativnom 'globalizacijom', isto tako poetski govori tokom Dođi septembar. (Imam svoju CD govora iz akpressa za auto)
Sve više se vjeruje da slobodno tržište ruši nacionalne barijere i da je krajnja destinacija korporativne globalizacije hipi raj gdje je srce jedini pasoš i svi živimo sretno zajedno u pjesmi Johna Lennona. ("Zamislite da nema zemlje...") Ali ovo je kanader.
Ono što slobodno tržište podriva nije nacionalni suverenitet, već demokratija. Kako razlika između bogatih i siromašnih raste, skrivena šaka ima svoj posao. Multinacionalne korporacije koje vrebaju za "slatkim poslovima" koji donose ogromnu zaradu ne mogu progurati te poslove i upravljati tim projektima u zemljama u razvoju bez aktivnog podržavanja državne mašinerije - policije, sudova, ponekad čak i vojske. Danas je korporativnoj globalizaciji potrebna međunarodna konfederacija lojalnih, korumpiranih, po mogućnosti autoritarnih vlada u siromašnijim zemljama da proguraju nepopularne reforme i uguše pobune. Potrebna je štampa koja se pretvara da je slobodna. Potrebni su sudovi koji se pretvaraju da dijele pravdu. Potrebne su mu nuklearne bombe, stalne vojske, stroži zakoni o imigraciji i budne obalne patrole kako bi se osiguralo da se globaliziraju samo novac, roba, patenti i usluge – ne slobodno kretanje ljudi, ne poštovanje ljudskih prava, ne međunarodni ugovori o rasnoj diskriminaciji ili hemijskom i nuklearnom oružju, ili emisiji stakleničkih plinova, klimatskim promjenama, ili ne daj Bože, pravdi. Kao da bi čak i gest prema međunarodnoj odgovornosti uništio čitav poduhvat.
....
U međuvremenu, u tržnom centru je rasprodaja usred sezone. Sve je sniženo – okeani, rijeke, nafta, genofondovi, smokve ose, cvijeće, djetinjstvo, fabrike aluminija, telefonske kompanije, mudrost, divljina, građanska prava, eko-sistemi, zrak – svih 4,600 miliona godina evolucije. Zapakovano je, zapečaćeno, označeno, procijenjeno i dostupno sa stalka. (Nema povrata). Što se tiče pravde – rečeno mi je da je i ona u ponudi. Možete dobiti najbolje što se može kupiti novcem.
A evo više o pisanju. Odabrana Galeano priča Isabel Allende o ljubaznim lopovima sa starčevom kutijom ljubavnih pisama bila je simpatična i suptilno subverzivna, mislim.
"Neko piše iz potrebe da se komunicira i komunicira s drugima, da se osudi ono što zadaje bol i da se podijeli ono što donosi sreću."
„Pripovijedati znači dati sebe: čini se očiglednim da će književnost, kao nastojanje da se potpuno komunicira, i dalje biti blokirana... sve dok postoji bijeda i nepismenost, i dokle god posjednici moći nekažnjeno nastavljaju svoje politika kolektivne imbecilizacije putem... masovnih medija."
"Naša efikasnost zavisi od naše sposobnosti da budemo odvažni i pronicljivi, jasni i privlačni. Nadam se da možemo stvoriti jezik neustrašiviji i lepši od onog koji koriste konformistički pisci da pozdrave sumrak."
"Podjela rada među narodima je ta da se jedni specijaliziraju za pobjedu, a drugi za poraz. Naš dio svijeta, danas poznat kao Latinska Amerika, bio je prerano: specijalizirao se za gubitke još od onih zabačenih vremena kada su se renesansni Evropljani usuđivali preko okeana i zakopali svoje zube u grlo indijskih civilizacija."
Samo se nadam da ću moći održati tempo. Prođete kroz Foreward i prve dvije stranice i čini se da je prva rečenica svakog pasusa važan citat koji morate nositi u mislima, poput sjemena voća koje čuvate u obrazu za kasniju sadnju. Onda je poslednja rečenica pasusa takođe nezaboravna, onda je tu ona koja vam iskoči u telu pasusa... Ko može da izdrži ovaj tempo? Edward Galeano.
(1) Ariel Dorfman's Drugi septembar, mnoge Amerike: odabrane provokacije ima esej o snimanju filma Smrt i Deva sa Romanom Polanskim. Dok nisam to pročitao, samo sam mislio da je to djelo Isabel Allende. Roger Ebert je impresioniran Sigourney Weaver u filmu Death and the Maiden, ona ima raspon od Arnolda Shortwangera i Sylvie Stallone do umjetničkih filmova. Uvek sam mislio na stih od Arundati Roja Dođi septembar govor se odnosio na knjigu Ariela Dorfmana o Odabrane provokacije.(nazad)
S obzirom da je 11. septembar o kojem govorimo, možda se upravo u prikladnosti stvari sjećamo šta taj datum znači, ne samo za one koji su prošle godine izgubili svoje voljene u Americi, već i za one u drugim dijelovima svijeta da kome je taj datum dugo imao značaj. Ovo istorijsko jaružanje nije ponuđeno kao optužba ili a provokacija. Ali samo da podijelim tugu istorije. Da malo razrijedim maglu. Da kažem građanima Amerike, na najnježniji, najljudskiji način: "Dobro došli u svijet." [aplauz]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati