Ovo je nešto što sam napisao prije nekoliko godina, ali sam to jučer ažurirao, sada kada su izbori 2008. u prošlosti, a ne u budućnosti.
Konsenzualni politički odnos
Jeste li ikada imali osjećaj da vas vaša vlada zajebava? Zakonski, naravno, to je nešto što nije dozvoljeno da radi osim ako vi date svoju saglasnost. Bez vašeg pristanka to nije sporazumni odnos i postaje silovanje. Moje pitanje je da li ste dali saglasnost ili ne?
„Naravno da ne“, ogorčeno mi kažu prijatelji. "Zašto bismo pristali na to da se naši vlastiti poslovi povjeravaju, naši domovi oduzimaju, budućnost naše djece stavlja pod hipoteku da platimo ratove zasnovane na lažima i dozvoljavamo velikim korporacijama da nam truju hranu i vodu?"
„Ne znam zašto biste pristali na takve stvari“, kažem im, „ali nisam toliko zabrinut za vaše rezonovanje – samo želim da znam jeste li dali ili niste dali svoj pristanak.“
"Ne!" ljutito odgovaraju. "Nismo pristali!"
I čujem njihove odjeke gdje god da odem.
"Nismo pristali!" viču mirovni aktivisti.
"Nismo pristali!" vrišti istine 9/11.
"Nismo pristali!" viču smanjene i oduzete, mlade i stare.
Čujem ih, ali nisam siguran da ih kupujem. Ako nisu pristali, kako su se ovakve stvari mogle dogoditi? Šta ako su zapravo pristali, ali se sada stide zbog toga i pokušavaju da sastave savršeno nevinu vladu za silovanje?
Sada ne govorim o implicitnom pristanku, govorim o afirmativnom pristanku. Ne samo neuspjeh da se oduprete ili kažete ne, već i čin govorenja: "Da! Želim to! Jebi me! Uzmi me za sve što imam! Tvoj sam!"
Vidite, naša vlast je možda agresivna u inostranstvu, ali kod kuće nije silovatelj. Uvijek te jasno i pristojno pita da li želiš da budeš sjeban. A proces u kojem se traži zove se izborni sistem. Svake četiri godine naša vlada nas pita da li želimo da budemo zajebani, a mi svake četiri godine kažemo da. Čak se održavaju i vangodišnji izbori svake dvije godine, a u većini mjesta se od građana traži da daju saglasnost, barem da ih državna i lokalna vlast zajebaju, svake godine ili nekoliko puta godišnje.
„Ali nismo rekli da“, kažu mi ljudi. "Glasali smo protiv!"
Ah, ali mi imamo tajno prebrojavanje glasova u ovoj zemlji, pa kako možete dokazati da ste rekli ne? Kada se glasovi prebrojavaju u tajnosti, to je isto kao kada se snošaj odvija iza zatvorenih vrata. To je vaša riječ protiv njihove i oni kažu da ste rekli da.
„Ne“, kažu mi, „dešava se da je cijela stvar snimljena na video kasetu i možemo dokazati da smo rekli ne“. I sasvim sigurno, postoje CD-ROM-ovi sa snimcima glasanja, matičnim knjigama i stvarnim glasačkim listićima, koji dokazuju da građani nisu dali saglasnost. Ali, nažalost, zastara je istekla i sada je kasno za podizanje optužnice. "Zašto u to vrijeme niste iznijeli ove dokaze?" Pitam.
"Zato što nam je to uskraćeno", kukaju. "Vlada nam nije dala dokaze sve dok nismo proveli godine na sudu prisiljavajući ih da objave zapise."
„Ti mi kažeš“, kažem, „da si popio nekoliko pića sa njima, otišao u njihovu sobu, ljubazno su te pitali da li želiš da se zajebeš, a ti si rekao ne, jasno i jasno, ali da su oni ionako te silovao, i da kada si pokušao da dobiješ trake da to dokažeš, da ti ih ne daju dok ne bude prekasno da podneseš optužnicu?"
"Uh", odgovaraju oni, "mislili smo da će sve dok postoji provjerljiv zapis o tome šta se dogodilo, biti savršeno sigurno."
Da nisam svojim očima vidio dokaze, mislim da ne bih vjerovao da je bilo silovanja. Glupe ljude tako je lako zavesti da ih obično nije potrebno silovati. Ali ja sam vidio dokaze i zaista su bili silovani.*
Godine 2000. ljudi su jasno rekli ne, ali Vrhovni sud nije smatrao da su dokazi (prebrojavanje glasova, nezakonite čistke birača, potiskivanje birača, namješteni glasački listići i glasačke mašine) prihvatljivi, pa je postavljen neizabrani predsjednik protiv izričite volje naroda. To je silovanje. Ali dok je vlada objavila dokaze, bilo je prekasno da se bilo šta učini po tom pitanju.
Godine 2004. ljudi su ponovo jasno rekli ne, ali ovoga puta vlada je postala toliko vješta u uskraćivanju dokaza da intervencija Vrhovnog suda nije bila potrebna. Još jednom su dokazi zadržani i neizabrani predsjednik je postavljen na drugi mandat. I opet, dok su ljudi uspjeli dokazati da su silovani, rok zastare je istekao i šteta se nije mogla popraviti.
Na izborima 2008. nije bilo potrebe da se miješate u izbore. Budući da su jedina dva kandidata sa ikakvim izgledima za pobjedu imali bukvalno identične glasačke zapise i dnevni red, ljudi su mogli glasati kako god žele i rezultat bi bio isti. Tako vas je vlada još jednom ljubazno pitala da li želite da se zajebete, i još jednom ste se zajebali s njima, popili nekoliko pića zajedno, a onda ušli u njihovu glasačku kabinu i rekli ne. I još jednom tvrdite da ste silovani i da to niste shvatili dok nije bilo prekasno da se bilo šta uradi po tom pitanju.
Pa ipak, ljudi me i dalje grde kada im predlažem da ovaj put ne izađu na izbore.
"Ako ne glasamo, ne možemo se žaliti", kažu.
Šta koristi žalba?
"Ako ne glasamo, loši momci će pobijediti", kažu mi.
Da li dobri momci pobeđuju kada glasaju?
"Naša je građanska dužnost i odgovornost da glasamo", tvrde oni.
Na namještenim izborima s tajnim prebrojavanjem glasova za kandidate koji ne mogu odgovarati? Pusti me!
"Ovaj put bi moglo biti drugačije", kažu.
Stvarno? Da li smo dobili novi Ustav koji nam je garantovao pravo da se naši glasovi tačno broje i prebrojavaju? Jesmo li ukinuli Izborni kolegijum? Jesmo li izmijenili Ustav da se kaže da se svi glasovi moraju prebrojati prije nego što kandidati polože zakletvu i da Vrhovni sud ne može nikome uskratiti pravo da se njihov glas prebroji? Jesmo li stavili van zakona optičke skenere, elektronske glasačke mašine i centralne tabulatore na način na koji je to učinio njemački Vrhovni sud zato što prikrivaju izborne procese od javnosti i stoga su nekompatibilni s demokratijom? Da li smo uspostavili javno finansirane izbore i jednak pristup glasačkim listićima tako da kandidati trećih strana imaju jednake uslove za igru? Da li smo dobili proporcionalnu zastupljenost? Šta je drugačije ovog puta?
Pa, prvi put kad mi neko kaže da je silovana, sklona sam da im dam prednost sumnje. Ali pitaću kako se to dogodilo i ako mi se čini da su se upuštali u rizično ponašanje, predložiću im da ubuduće budu oprezniji.
Drugi put kada mi neko kaže da su silovani, a objašnjavaju da se to dogodilo na potpuno isti način jer su se oglušili o moj savjet, počinjem osjećati da su barem djelimično sami krivi.
Ali kada se to dogodi treći put, nemam više simpatije. Osim ako niste uživali prva dva puta, ne biste dozvolili da se to dogodi i treći put. To nije silovanje – to je sporazumni politički odnos, pa nemoj da mi plačeš.
--------
Dokazi:
Svjedok zločina: Građanska revizija američkih izbora Richarda Hayesa Phillipsa (tvrdi povez sa CD ROM-om, Canterbury Press, mart 2008.)
Kako je GOP ukrao američke izbore 2004. i lažira 2008. Bob Fitrakis i Harvey Wasserman (Meki povez – 21. septembar 2005.)
Šta se dogodilo u Ohaju: dokumentarni zapis o krađi i prevari na izborima 2004. Bob Fitrakis, Steve Rosenfeld i Harvey Wasserman
Da li je George W. Bush ukrao izbore u Americi 2004? Bob Fitrakis, Steve Rosenfeld i Harvey Wasserman (Meki povez – 30. maja 2005.)
Da li su predsednički izbori 2004. ukradeni?: Izlazne ankete, izborna prevara i zvanično prebrojavanje, Steve Freeman i Joel Bleifuss (Meki povez – 19. juna 2006.)
HAKOVANO! Krađa izbora visoke tehnologije u Americi – 11 stručnjaka razotkriva istinu, Abbe Waldman Delozier i Vickie Karp (Meki povez – 5. septembar 2006.)
Vrhovna nepravda: Kako je Visoki sud oteo izbore 2000., Alan M. Dershowitz (tvrdi povez – 2001.)
Teško pogrešni izbori: debata o Bushu V. Goreu, Vrhovnom sudu i američkoj demokratiji Ronalda Dvorkina (tvrdi uvez – septembar 2002.)
Nepopravljiva šteta: Vrhovni sud SAD i odluka kojom je George W. Bush predsjednik Renata Adler (Meki povez – jul 2004.)
Opet prevaren: Pravi slučaj izborne reforme Marka Crispina Millera (Meki povez – jun 2007.)
Gubitnik preuzima sve: izborna prevara i subverzija demokratije, 2000-2008, Mark Crispin Miller (Meki povez – 1. april 2008.)
Oružana ludnica: Tko se boji Osame Wolfa?, Najbolja legalna prodajna kuća u Teksasu, Šema za krađu izbora '08, Nijedno dijete nema iza sebe i druga istraživanja Grega Palasta (Meki povez – april 2007.)
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati