“Trijumf smrti”
autor Pieter Bruegel

“Ples”
od Henrija Matisa

Predstavljamo kapitalističko donošenje odluka

Kriterijum za to ko donosi odluke u kapitalizmu je prilično jednostavan…ako imate autoritet i moć, vi ih donosite, ako ne, povinujete se izborima koje donose drugi.

Autoritet i moć proizlaze, u kapitalizmu, iz jedne primarne logike koja stoji na dvije glavne noge. Primarna logika je pregovaračka moć u obliku prinudne sposobnosti. Imate li snage da nametnete svoju volju?

Dva glavna osnova za takvu moć su vlasništvo nad imovinom koje prenosi veliku mjeru kontrole nad svim odlukama koje se odnose na korištenje imovine i pregovaračka moć u pregovorima o spornim prioritetima, koja proizilazi iz svih vrsta faktora, kao što su posebni monopolizirani talenti ili znanje, organizacijska snaga, društveni atributi poput spola i rase, itd.

Strukturno oličenje prve norme s je korporacija i autokratsko odlučivanje.

Za većinu učesnika (radnika) korporativna struktura je diktatura u većini aspekata njihovog svakodnevnog ekonomskog života. Korporacijom u konačnici upravljaju vlasnici, ali njome upravlja ono što mi zovemo klasa koordinatora. Radnici se pokoravaju naredbama koje dolaze odozgo i koje se stižu bez njihovog doprinosa, ili se opiru.

Rezultat toga je da su neki ljudi u stanju da donose odluke, često jednostrano, koje imaju ogroman uticaj na živote i okolnosti velikog broja drugih ljudi, koji su isključeni iz glasanja.

Vlasnici fabrike odlučuju da promene tehnologiju koja utiče na uslove rada svih zaposlenih, ili odluče da je presele, ili da je zatvore, oslobađajući hiljade ljudi, a možda čak i uništavajući čitav grad ili region. Rukovodilac odjeljenja mijenja tempo rada utječući na svakodnevne prilike, pa čak i na zdravlje stotina ili hiljada radnika koji jednostavno moraju da se pridržavaju izbora. I tako dalje.

Moć u kapitalizmu stoga proizlazi iz posjedovanja proizvodne imovine, monopoliziranja pristupa polugama donošenja odluka i informacijama, monopoliziranja vrijednih vještina i talenata i širih društvenih faktora (kao što su spol i rasa), kao i organizacijske snage (kao što su sindikati ili profesionalne organizacije), i ograničen je samo nametanjem tržišta i drugih kapitalističkih institucija koje ograničavaju raspon dostupnih opcija koje ljudi biraju, ili pokreću neke opcije (kao što je traženje profita) iznad drugih.

Predstavljamo ParEcon odlučivanje

Operativni kriterijum za to ko donosi odluke u parekonu je da oni koji su pogođeni imaju reč ili uticaj proporcionalno stepenu na koji su pogođeni. Ova norma se naziva participativno samoupravljanje. Participativno je u tome što se svaki akter tretira identično i po normi je dobrodošao u donošenje odluka. Samoupravljajući je u tome što svaki akter ima kontrolu nad onim što utiče na njega u istoj količini i na način kao i svaki drugi akter. Moć proizilazi isključivo iz nečijeg položaja u odnosu na implikacije odluka i proporcionalna je tome koliko je netko pogođen. Pojedinac se, naravno, može poštovati zbog uvjerljivosti svojih stavova ili zbog njihove prethodne tačnosti u procjeni i procjeni okolnosti, ali to ne daje dodatnu moć donošenja odluka. Utječe na ishode samo ukoliko su drugi slobodno uvjereni.

Strukturno oličenje samoupravne norme parekona je vijećna organizacija proizvodnje i potrošnje, plus fleksibilne procedure donošenja odluka prilagođene okolnostima. Ponekad pravilo o jednoj osobi sa jednim glasom ima smisla. Često, međutim, druge norme kao što je dvotrećinska većina ili čak konsenzus imaju smisla. Mnoge odluke u velikoj većini utiču samo na jednu osobu ili samo na određenu grupu, a tim biračkim jedinicama tada se daje mnogo veća moć nad relevantnim izborima.

Vi imate veću moć u odlučivanju da li želite novi bicikl, ali ne samo da kažete – jer ova odluka utiče i na proizvođače bicikala i druge građane na osnovu korištenja dijela proizvodnih kapaciteta društva. Imate veću moć da odlučite šta je na vašem stolu, a vaš radni tim ima veću moć da organizuje svoj dnevni raspored i vaše radno mesto ima veću moć u određivanju svoje podjele rada, i tako dalje — ali sve ekonomske odluke su međusobno povezane, sa mnogim varijable u pitanju i efekti koji se javljaju u mnogim pravcima.

Tvrdnja Parecon-a je da se input donošenja odluka raspoređuje proporcionalno stepenu na koji utiču rad saveta radnika i potrošača, uravnoteženi kompleks poslova (stvarajući uslove neophodne za učešće) i algoritmi glasanja kojima se samostalno upravlja. Istinitost tvrdnje ovisi o logici participativnog planiranja, ali postizanje tvrdnje u vezi s odlukama na radnom mjestu u pogledu relativnog utjecaja na radnike na radnom mjestu, mora biti evidentno.

Evaluacija kapitalističkog odlučivanja

Jedini način za procjenu situacije donošenja odluka je postojanje neke norme prema kojoj se može suditi. Ako je norma da najmoćniji treba da odlučuju uz moć koja je ukorijenjena u različitim osobinama i faktorima, ali prvenstveno vlasništvom nad imovinom i monopolizacijom pristupa kritičnim informacijama i polugama izbora, onda je kapitalizam u redu jer upravo to postiže.

Ako je, međutim, norma kojoj težimo da svaki pojedinac treba da utiče na odluke koje na njega utiču proporcionalno stepenu na koji je pogođen... onda kapitalizam nesrećno propada jer je u kapitalizmu potpuna nesreća ako osoba ima ovaj nivo uticaja i u gotovo svim slučajevima nekoliko ljudi će imati znatno veći uticaj nego što je prikladno prema ovoj normi, a skoro svi ljudi će imati mnogo manji. Čak i manje norme – na primjer, svako ima nešto ili ima jednaku riječ – užasno se krše. Korporacije su, na kraju krajeva, diktature rijetkih nad velikim brojem u pogledu svakodnevnog ekonomskog života zaposlenika na poslu.

Ali postoji li ublažavajući cilj koji opravdava odstupanje kapitalizma od proporcionalnog inputa za sve u donošenju odluka?

Nudi se slučaj da neki mogu donositi odluke bolje od drugih, i zbog toga bi trebalo biti dobrodošlo da to učine. Oni su stručni repozitoriji većeg znanja i stoga bi trebali imati veći prerogativ – u interesu svih.

Postoje dva problema.

Prvo, pod pretpostavkom da je to istina, ljudi sa dobrim namjerama ne bi prihvatili da je to opravdanje za autoritarno donošenje odluka. Vrijednost da svako ima pravo da utiče na rezultate je cijela poenta demokratije, ili, u našem slučaju, participativnog samoupravljanja. To je viši cilj od optimalnog donošenja odluka. Ako Fidel Castro može donijeti bolje odluke od bilo koga drugog, mi ne tvrdimo da bi on trebao donositi sve odluke, naravno.

Drugo, tvrdnja je potpuno lažna, ili bolje rečeno, pogrešno shvaćena. Jer stručnjacima u smislu koji se ovdje želi dati nesrazmjerna moć odlučivanja neće, u stvari, dovesti do boljih odluka.

Zašto ne?

Pa, ko je u stvari najveći stručnjak na svijetu, osim svih, za vaše ukuse i preferencije? Jeste, naravno. Niko drugi. Dakle, ako kažemo da je znanje važno, kao što je naravno, onda moramo u stvari poštovati vaše prvo znanje o vašim vlastitim preferencijama i dozvoliti da se to znanje manifestuje u odgovarajućoj mjeri - što se može dogoditi samo ako imate proporcionalno donošenje odluka unos.

Ali što je sa znanjem stručnjaka za kemiju, biologiju ili inženjering?

Uzmite primjer. Imamo stručnjaka za efekte olovnih boja. Da li ona odlučuje da li da koristim olovnu boju na ogradi za leđa ili možda sve društvo zabranjuje olovnu boju, sasvim sama? Ne. Niko ne misli da to ima smisla. Umjesto toga, svi se slažu da stručnjak prenosi relevantno znanje, a zatim pogođeni akteri, sa relevantnim znanjem, donose svoj izbor. Ova logika nije izuzetak, ali bi trebalo da bude pravilo.

Evaluacija ParEcon donošenja odluka

Po normi svakog aktera koji utiče na odluke u srazmeri sa njima - parecon uspeva zadivljujuće, što nije iznenađujuće budući da to ostvaruje kao svoju osnovnu svrhu. Po drugim normama koje favorizuju dodeljivanje značajno više ili manje od ove količine inputa nekim akterima, parekon ne uspeva. Postoji li skriveni problem s ovom normom, čak i ako visoko cijenimo participativno samoupravljanje kao moralni cilj?

Pa, bilo bi ih, naravno, da su rezultirajuće odluke bile konstantno gore nego što smo mogli postići drugim pristupima na takav način da nadmašuju koristi koje proizlaze iz učešća i samoupravljanja.

Ali, u stvari, nema gubitka, već je zapravo dobitak u kvaliteti odluka što smo bliže participativnom samoupravljanju, bez, naravno, gubljenja vremena tražeći savršenu usklađenost. Zašto?

Jer:

(a) Ovaj pristup koristi i poziva na potpuni samorazvoj svih aktera. Svako od nas će biti potpuno uključeni učesnici, ne samo u napametnom i zamornom radu, već iu donošenju odluka. Stoga, svako od nas treba da se obrazuje do svojih najvećih potencijala, a ne zaglupljeni restriktivnim školovanjem kako bismo se uklopili u poslušna mjesta koja nas čekaju u korporativnim strukturama. Drugim riječima, implikacije na obrazovanje su pozitivne.

(b) U svakoj odluci svaki akter najbolje poznaje svoje preferencije i u poziciji je da ih ispolji u odgovarajućem stepenu. Ako neki akteri imaju više nego proporcionalno govorenje, a neki manje, onda pravi ishod ne zavisi samo od velikodušnosti onih koji imaju više glasa da poštuju uticaj na druge i ublaže svoju težnju za sopstvenim napredovanjem u skladu, već i od njihovog stvarnog znanja kako da to uradi, znajući šta drugi žele isto koliko i drugi znaju sami. Po svim tačkama, ovo je malo vjerovatno.

(c) Ne samo da ovaj pristup ne prezire primjenu najboljeg mogućeg znanja na složeno donošenje odluka, on ne stvara nikakve prepreke za postizanje tog razumnog cilja — za razliku od drugih pristupa koji uskim slojevima ljudi daju poseban interes da zadrže znanje za sebe kao sredstvo privatnog napredovanja i moći.

Primeri i diskusija u susednoj ćeliji, sa leve strane, daju stvar konkretniju.